Djeci, koja umjesto veselih crtića pred spavanje, dobivaju porcije lubanja i krvi, koja umjesto likova iz bajki pamte imena zločinaca i kriminalaca, ne preostaje ništa drugo no učiti iz strašnih priča
Bora Ćosić: Nisam uopšte razapet, jer smatram da ove dve metropole prilično ležerno stoje jedna prema drugoj, bez nekog velikog suprotstavljanja. Tako hodam iz jedne regije u drugu, a ove će, očito, u isti čas biti obuhvaćene onom opštom teritorijom, sveevropskom.
Mislim da je Banja Luka danas daleko od oba ta grada. Od Beograda je dijele kilometri, ali i svijest o tome da je svaka veza ova dva grada konotirana na isti, svesrpski, način, i još dugo će trebati da se tu nešto promijeni.
20-minutni dokumentarac „Priča o stvarima“ (engl. The Story of Stuff) predstavlja kritički osvrt na potrošačko društvo. Izlaže povezanost velikog broja socijalnih i društvenih problema, i poziva nas da zajedno stvorimo održiviji i pravedniji svijet. Podijeljen je na sedam dijelova: uvod, ekstrakcija, proizvodnja, distribucija, potrošnja, bacanje otpada i načini rješavanja. Film opisuje „ekonomiju materijala“, sistem koji se sastoji od korištenja prirodnih sirovina, proizvodnje, distribucije, potrošnje i bacanja otpada. Sistem podržavaju ljudi, vlade država i korporacije.
Nakon što je donji dom francuskog parlamenta izglasao zabranu nošenja ženske muslimanske odjeće koja pokriva lice, neki su komentatori zaključili da je Europu zahvatila svojevrsna zaraza oko tog “simbolički najviše opterećenoga odjevnog predmeta na svijetu”, kako ga je nazvala politologinja Sara Silvestri. Ova znanstvenica s britanskog sveučilišta Cambridge, autorica jednog od rijetkih istraživanja u kojima se za mišljenje o toj temi pitalo same žene, tvrdi da su uzroci te “zaraze” brojni i različiti, od ne do kraja osviještene nelagode od islama i straha od terorizma, preko globalizacije, migracija i financijske krize, pa do promjene nacionalnih identiteta i odnosa sekularizma i vjere u društvu.
Beograd -- Predsednica UO Jugohemije Milka Forcan, doskora najbliža saradnica Miroslava Miškovića, kaže da sukob s Miškovićem nije zbog novca, već nepoštovanja dogovora.
Oni koji su pratili raspravu pred Sudom pravde mogli su da znaju i šta se tačno pita i kako će glasiti odgovor (videti moj napis Politički i pravni argumenti na Peščaniku). Posebno je bilo jasno istupanje profesora Kroforda, čije je mišljenje Sud u velikoj meri uvažio. Da li je to trebalo da znaju srpski političari i pravnici? Odgovor je pozitivan. Da li su znali? To bi u demokratskim zemljama bilo utvrđeno na nekom odgovornom političkom mestu, jer ni vlasti koje drže do sebe, a ni javnost koja drži do sebe ne bi hteli da ne postave pitanje intelektualne i političke odgovornosti. Ništa od toga. Odgovor vlasti i javnosti u Srbiji je, otprilike, nema veze, idemo dalje. To ne može nikako na dobro da izađe.