Buka

To samo govori u kakvoj zemlji živimo danas... Ovako bi mogao da se sažme zaključak svakog kritičkog novinskog teksta koji tretira aktuelne socijalne, političke i kulturne događaje u Srbiji. Isti ton nemoći karakteriše i kritičko promišljanje u svim zemljama regiona, sa izuzetkom Kosova na kome se i dalje mogu pronaći ostaci pojmova “nada” i “progres”, koji su nevešto zalepljeni na mainstream politički diskurs.

Otvarajući aktualnu predizbornu kampanju pred neutvrđenim brojem svojih pristalica (neki medijski izvještaji govore o dvije, a neki o čak tri i po hiljade), Haris Silajdžić, predsjednik Stranke za Bosnu i Hercegovinu i trenutni predsjedavajući bosanskohercegovačkog Predsjedništva, govorio je ovako: “Rekli su mi da sam zaljubljen u Bosnu i Hercegovinu. Jesam, priznajem. Svoju zemlju treba voljeti i mi ćemo sarađivati sa onima koji vole svoju zemlju, a s onima koji ne vole BiH nećemo sarađivati.“

Predizborna utrka u Bosni i Hercegovini većini medija u Srbiji nije interesantna, osim ako se ne tiče Republike Srpske. Slika događaja je iskrivljena, nedostaju prave informacije o situaciji u zemljama regije.

Burne reakcije na stavove dr. Snježane Kordić o istovjetnosti hrvatskog i srpskog odvraćaju pozornost od srži nevolja s jezikom: ni vlastita država ni nacija ni vlastiti - čist ili nečist - jezik ne jamče sami po sebi još i pismenost koja ubrzano kržlja. Samo izgleda da to, za razliku od rasprava oko razlika i sličnosti, nikoga previše ne brine

Iako ocjene prve godine Obaminog predsjednikovanja nisu u skladu sa euforijom u vezi sa njegovom pobjedom na izborima, još je rano davati konačne ocjene Obamine politike. Ono što je sigurno je da će se o američkoj politici u budućnosti govoriti uz odrednicu „prije Obame i poslije Obame“ (Thomas, Newsweek, 2009).