Aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini su proteklog vikenda u Sarajevu organizirali su još jedan događaj edukativno-zagovaračkog karaktera. Ovaj put je riječ o projektu realiziranom uz podršku, Mreže pravde u BiH i Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID), a riječ je o radionici Pojedinac i pravosuđe na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, na kojoj su učestvovali studenti iz Istočnog Sarajeva, Banja Luke, Mostara i Sarajeva.
U posljednje četiri godine postojeća struktura vlasti Bosnu i Hercegovinu ni za milimetar nije približila evropskim integracijama. Podijeljenost društva je veća nego ikada, zemlja je najkorumpiranija u regiji, a polovina stanovništva je nezaposlena.
Nije retka pojava u osnovnim školama u RS da deci predaju apsolventi ili nastavnici bez odgovarajućih kvalifikacija, dok školovani kadar na birou čeka posao. U Ministarstvu prosvete i kulture RS tvrde da je njihovo angažovanje „nužno zlo“ i da je reč isključivo o predmetima za koje na birou nema kvalifikovanog kadra.
Oko 100 zvaničnika uključenih u koordinaciju nacionalnih antiterorističkih aktivnosti su na međunarodnoj konferenciji u Sarajevu razmatrali mogućnosti zajedničke borbe protiv terorizma.
Temelj ljudskih prava je dostojanstvo čovjeka. Dostojanstvo čovjeka ne znači njegovu nadljudskost, nego jedino i samo njegovu ljudskost. O ljudskom dostojanstvu govore već stari Grci i Rimljani, no dostojanstvo nisu pripisivali svakom čovjeku: dostojanstvo pripada dostojanstvenicima. Kod srednjovjekovnih kršćanskih teologa, dostojanstvo kao veličina uopće ne pripada čovjeku, nego veličanstvenom, svemoćnom Bogu. Čovjek je u odnosu prema njemu samo bijedna kreatura. Čovjeku su, zbog njegove grešnosti, odricali temeljna ljudska prava, najustrajnije pak pravo na vjersku slobodu. Prema sadašnjem kršćanskom tumačenju, čovjeku pripada dostojanstvo jer je stvoren po slici božjoj, pa bi otuda izvirala i temeljna ljudska prava. No čovjek prava ne treba jer je sličan Bogu, nego zato jer mu nije sličan. Vječni Bog kao besmrtno biće ne treba pravo na život, treba ga čovjek kao smrtno biće. Svemoćnog Boga ništa ne može zaustaviti u njegovoj slobodi, dakle ne treba pravo na slobodu. Pravo na slobodu treba čovjek kao slabo i ranjivo biće, svaki tren zaustavljivo biće.
Dobro se sećam svoje prababe. Bila je energična, visoka žena moćnog glasa, sa haljinama na cvetiće, nije bila obrazovana, nikada nije službovala i nikome nije popuštala, uključujući i sopstvenu već odraslu decu. Ne samo ja – i ostali su je se bojali i slušali je. Otprilike tako sam zamišljao Kabanihu. Možda i zato što nam je već stogodišnja Matrjona Ivanova došla u goste baš kada smo imali Ostrovskog za školsku lektiru. Znala je da čita, doduše, samo pisma rođaka, u štampanim tekstovima nije se snalazila. Pričajući o njoj, pokazujem na karti Luganske oblasti selo Mihajlovka, gde je odrasla u porodici seljaka-kmetova. Slovenska polovina mojih korenova, međutim, samo još više ističe onu semitsku.
Dobro veče, Jó estét, Uraim és hölgyeim, kedves barátaim, irókollégáim, tisztelt vendégek, és olvasók! Dame i gospodo, dragi prijatelji, drage kolege pisci, poštovani gosti i čitaoci knjiga,
Nedavno sam imala tu nesreću da na jednoj književnoj promociji u Braće Krsmanovića čujem i rečenicu "Rat je moje najznačajnije životno iskustvo". Od tada mi ta strateški sročena formulacija pulsira kao predgangrenozni zub. Pitam se, postoji li iko ko je preživio rat a da to nije nešto najbitnije što se njemu ili njoj desilo? Ovo je, naravno, retoričko pitanje jer sam uvjerena da postoje ljudi - neke čak i poznajem - koji ne žele da se njihov identitet temelji isključivo na iskustvu rata.
Ako je suditi po broju dobijenih nagrada, Jugoslav Ćosić („Nagrade su super. Ohrabruju.“) jedan je od najznačajnijih novinara u Srbiji koji se bave društveno-političkim temama. Iako sam tvrdi da se „u osnovi svakog TV koncepta krije šou program“, publika ga prepoznaje kao ozbiljnog i autoritativnog voditelja B92.