Zavodljiva je teorija po kojoj je Feral izgubio svoj smisao smrću svog najboljeg neprijatelja, Franje Tuđmana, plativši cijenu tvrdoglavog odbijanja vlastite tranzicije i odbijajući se promijeniti u prostoru koji se nepovratno promijenio. Klasična je to hrvatska priča, u kojoj je „blagovremena tranzicija" obrazac ponašanja i preživljavanja.
„Kao hrvatski branitelj borio sam se protiv Srba, borit ću se i protiv Slovenaca“ - svečano u Večernjem listu priseže stanoviti poljoprivrednik iz Petrijanca kraj Varaždina. Kako će se hrabri petrijanečki bojovnik boriti protiv Slovenaca? „Nikada nisam kupovao njihove proizvode i nikada neću!“
Naziv je nastao početkom devedesetih godina i označava muzički pravac, potkultumi stil, i, šire shvaćeno, pogled na svet. Turbo-folk je kovanica nastala iz reči turbo, koja je pozajmljena iz auto-sveta i stoji kao oznaka automobila, pre svega sportskih i dizel, kojima je povećana snaga motora pomoću specijalne turbine, i koji se zato obeležavaju sa turbo, turbo diesel i turbo diesel injection, i iz reči folk, koja označava narodnu muziku.
Kada saniramo ono neiživljeno, a ono je i sada ono još uvijek bolno življeno, morat ćemo odlučiti: svatko svojim identitarnim putom ili opet u neki zajednički kulturni identitet. Simultanost identiteta ili put k zajedničkom nadidentitetu? Ili – i jedno i drugo?! Kako god bilo, opet će nas čekati pitanja jezika, vjere, povijesne znanosti, mita, običaja, kuhinje, kulture stanovanja, stvaralaštva...
Postoji mnogo teorija koje objašnjavaju ovaj fenomen. Prema jednoj od njih, masovni nestanci Srba zapravo su samo krajnja konzekvenca političke strategije s kraja osamdesetih, kada je intelektualna krema Srbije osmislila projekt „svi Srbi u jednoj državi“. Projekt je bio brižno i pažljivo pripremljen, sudjelovale su u njemu najumnije srpske glave, i do danas je potpuno nejasno kako je došlo do te sitne, glupave, ali kobne greške: u svih gotovo hiljadu i pol godina pamćene historije Srba samo tada, u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, svi su balkanski Srbi zaista živjeli u jednoj državi
Izjava Milorada Dodika da je granatiranje tuzlanske Kapije 1992. godine, u kojemu je poginulo više od sedamdesetoro mladih ljudi i djece, bilo inscenirano od bošnjačke vojske, te da su "navodne žrtve" bile dovezene iz kampa za obuku u Živinicama - gdje je beskrupulozna Armija BiH uvježbavala valjda tuzlansku djecu i djevojčice za specijalne operacije - nije vrijedna niti zajebavanja. I to ne samo iz pijeteta prema sedamdeset mladih života.
Posljednjih mjesec dana na djelu je sveopća medijska mobilizacija u ime predstojećih blagdana. Estradne zvijezde nam otkrivaju tajnu mirnog Božića i daju recepte za sreću, popularni novinski psiholozi nude savjete za doček sigurnijeg Božića i izbjegavanja neželjenih frustracija, sandučići za poštu su više nego inače zatrpani božićnim anesteticima crveno-zelenog dizajna. Proizvedena je kolektivna strepnja i ponuđena su rješenja za preživljavanje.
I dok ga jedni obožavaju gotovo do idolopoklonstva (prema svim istraživanjima u Republici Srpskoj takvih je preko 70 odsto stanovništva), za druge je on bahat, temperamentan, povremeno „iritira“ međunarodnu zajednicu i nesrpske narode u BiH. Svi se, međutim, slažu s time da je on autentični lider izabran voljom naroda i kao takvog ga treba poštovati.