Postoji nešto zavodljivo u gnušanju. Odabereš predmet svog gnušanja, po mogućnosti nekog ili nešto što je neodbranjivo, i onda se istreseš do kraja. Ponavljanje je naročito poželjno. Stereotip se održava stereotipnim ponašanjem. Ponekad se i umoriš od inače dragog gnušanja, ali onako preko jezika izmrmljaš redovitu porciju u svakoj prilici, čisto da potvrdiš da se stereotipi uglavnom ne razbijaju.
U zemlji, koja je daleko je od svega toga, mnogima je preživjeti idućih deset dana nemoguća misija, a kamoli sljedeće desetljeće, jer 20 godina stojimo na mjestu. Bez objašnjenja.
Rat je uništio industriju, nestalo je socijalizma, pa je drveće prolistalo, a garež više ne prekriva travu. Bosna je nakon rata postala zemlja jednobojnih cjelina, u kojoj više ništa, osim ćilima, nije šareno. Tako su se i ovdje prorijedili moji rođaci – nešto je poumiralo, nešto je izbjeglo u Kanadu – a, paradoksalno, više je šarenila, više kolorita, bilo u zeničkoj i kakanjskoj predratnoj sivoj, nego u poslijeratnoj, probeharanoj, zelenoj.
Uspeo sam nekako da bacim pogled na tu knjigu onog krvoloka Milana Lukića; poslao mi jedan dobri čovek elektronsku verziju. Valjda i zbog toga deluje nestvarno. Volim da knjigu držim i premećem po rukama, pravu knjigu, to jest. Da savijam ćoškove, da podvlačim i već to što neke ljude užasava. Međutim, osećanje nestvarnosti u ovom slučaju potiče ne od PDF formata, nego od nečeg mnogo većeg. Od Zla.
RS bi u slučaju ulaska globalne ekonomije u novu recesiju mogla pretrpjeti veću štetu od one nastale udarom svjetske ekonomske krize iz 2008. godine, upozorili su iz banjalučkog Centra za istraživanja i studije GEA.
Da u posljednjih tri stotine i kusur dana ništa drugo nismo mogli naučiti i shvatiti, mi, državljani Bosne i Hercegovine, mogli smo naučiti i shvatiti da živimo u državi u kojoj je svaka nada davno ostavljena pred vratima, u kojoj je naš -mene tekel upharsin- ispisan na svakom zidu, u kojoj većina stanovništva tupom okamenjenošću zuri u glave lokalnih političara i prati micanje njihovih usana, a da ih ništa ne podstakne da to isprazno mljackanje shvate kao posljednji poziv sudbine da njene uzde narodi Bosne i Hercegovine konačno, i možda po prvi put nakon višestoljetnih tuđinskih uprava, pritisaka, okupacija, uzmu u svoje ruke.
Nauru je siromašno ostrvo u Pacifiku sa nešto više od devet hiljada stanovnika. Propale ekonomske strategije ove zemlje uključivale su „of-šor“ bankarstvo i pružanje Australiji usluga obezbeđenja pritvorskih jedinica za izbeglice. Nacionalna aviokompanija jedno vreme nije posedovala čak nijedan avion – jer je bio zaplenjen. Nauru je, međutim, jedna od 193 države članice Ujedinjenih nacija. Malo poznate države kao što su Kiribati, Tuvalu i Vanatu su takođe punopravne članice. Kosovo i Tajvan, međutim, to nisu. Južni Sudan je najnovija država koja je u julu ove godine postala članica. Južna Osetija još uvek u tome nije uspela. Kao i u noćnim klubovima zatvorenog tipa, ako morate da pitate šta vam je potrebno da postanete članica Ujedinjenih nacija, velike su šanse da niste podesni za članstvo.
Ni priča, ni likovi, ni glumci ne igraju toliko značajnu ulogu u novom filmu danskog redatelja Nicolasa Windinga Refna kao što to čini njegov očaravajući filmski stil kojemu uvelike doprinose efektna kamera i glazba.
Zajedničke institucije Bosne i Hercegovine su u blokadi zbog političke krize izazvane neformiranjem Savjeta ministara BiH. To se najbolje vidi na primjeru Predstavničkog doma Parlamenta BiH, koji će u oktobru održati samo jednu sjednicu, jer poslanici nemaju dovoljno materijala za rad.