U Libiji je, čitamo naslovnice, ”ubijen kralj”. ”Kralj kraljeva”. Platio je za zločin nad zločinima, za zločin da je bio kralj. No znamo li uopće što je kralj?
Pišem ovo, i plačem kao u kapeli. Onako, kao moji glumci večeras. Taj žamor publike, to je uvek neki znak. Kao kada su voleli “Kolubarsku bitku”, prekidali “Svetog Savu”, skidali Šekspira jer je Engleska u NATO. Pa kad vas neko pita koliko košta Kosovo, a vi mu recite – tačno onoliko koliko koštaju glave naše dece. Ja sam navikla da mi ljudi govore najgore uvrede, da me jure po netu, po pijaci, po smeću na kioscima. Ali čak ni ja nisam doživela ovo. Stvar je daleko od lične, ovo je stvarno metastaza jednog društva.
Sarajevo je kompleksan grad, s ravnomjerno raspoređenim fascinantnim i sramnim bljeskovima. To što je neko pokušao organizirati proteste zaslužuje poštovanje, a to što su drugi u tim protestima vidjeli priliku za ismijavanje govori da nam treba više uzajamnog uvažavanja, samopoštovanja, otvorenog dijaloga usmjerenog ka pobošljšanju stanja, a ne brutalnom vrijeđanju neistomišljenika.
Policiji ipak ne treba prijavljivati nestanak tzv. predsednika vlade Mirka Cvetkovića, koji je veća politička enigma od Kim Džong Una, naslednika severnokorejskog prestola. Za obojicu se ne zna ni šta rade, ni gde obitavaju, ni kada su rođeni, ni da li su rođeni.