Kazalište vidim kao prostor u kojem mogu stvoriti mišljenje mimo nametnutih društvenih matrica. Primjerice, kazalište je mjesto u kojem mogu govoriti da rat nije bio neizbježan i da osamostaljivanje Hrvatske, uspoređeno s brojem ljudi koji su u tom ratu stradali i socijalnom bijedom u kojoj sada živimo, nije bilo vrijedno svega toga.
Ispred ogledala stoji prelijepa žena, ali ona tamo, prekoputa, vidi smežuranu, neuglednu gomilu mesa punu celulita, a ne sebe onakvu kakva izgleda. Zatim ispred špigla, tog vrhunskog estetskog suca, stoji masivno, uzbibalo bure muškog sala, materijalnog viška i umjetničkih grešaka, ali rečeni predmet samoposmatranja u ogledalu ne vidi sebe onakvim kakav, nažalost, jeste, nego u najmanju ruku gleda Arnolda Schwarzeneggera, ili bar Sylvestera Stallonea iz najboljih dana.
Španija je očigledno na ivici „pogubnog kruga“ – poznatog procesa u kojem zabrinutost oko solventnosti banaka primorava banke da prodaju hartije, što smanjuje cenu tih hartija, što samo podstiče sumnju ljudi u solventnost. Države mogu da spreče takve pogubne krugove upumpavanjem novca; međutim, u ovom slučaju, u pitanju je solventnost čitave španske države, tako da novac mora da dođe iz šireg evropskog fonda.
Sud BiH osudio je Franca Kosa, Stanka Kojića, Vlastimira Golijana i Zorana Goronju na ukupno 142 godine zatvora za zločin protiv čovječnosti na području Srebrenice u julu 1995. godine.
Odustala sam kad sam vidjela kako slini nad mojim najdražim listom. Iz njega su ga gledali, lagano nadrkani Yoann Gourcuff. Mokri Steven Gerrard. Mario Gomez sa ogromnim komadom u crvenim gaćama. Christiano Ronaldo čija se palica nazirala u bijelim gaćama. Mario Balotelli kome je netko izrezao pupak ali je ispod pojasa više nego normalan. Robin van Persie pokazivao mu je dobro popunjene tamnoplave gaće. Gerard Pique sjedio je na nekom stolcu, u rukama držao mikrofon ali moj muž nije gledao u t a j mikrofon.