Sve što dodirnu ožive u bezbroj nijansi, iluzijom
prekriju zbilju pretvarajući sivilo svakodnevice u blještavu pozornicu velikih
događanja, pokazujući drugo lice zbilje, onu stranu medalje na kojoj su
ornamentima i lovorikama, lica običnih malih ljudi bljesnula sjajem junaka,
velikana, uzora i idola.
Neko bi ih nazvao čarobnjcima,
neko iluzionistima, možda i prevarantima, no svi će se složiti da takvi ljudi dodaju
boju svijetu, da svojim zavodljivim, zamamnim govorenjima, beskrajnim nizovima
umilnih šaputanja, medenja, veličanja, neumjerenih pozitivnih predviđanja,
poticanja i bezrezervne podrške, često apsolutno inertne ljude, teške pasivce,
pokrenu na velika djela, predano ih ugrađujući, kao sitne točkiće, u mehanizam
velikog stroja, pokretanog idejom, da sve što je dobro može biti još i bolje, a
sve što je loše, možde barem izgledati ugodnije u oku usmjerenog posmatrača,
potaknutog zavodljivom sugestijom vještog pripovjedača.
Jedan od vjerovatno
najvećih takvih čarobnjaka ne samo na području BiH već i mnogo šire, bio je
Pane Škrbić, Veliki Meštar igre zavođenja, klesar svijeta ideja, umjetnik
materijalizacije duha, vezivno tkivo među ljudima, što ih stapa u fluid
projekta, zajednički tok svijesti i djelovanja.
Gotovo šest decenija
njegovog društvenog, kulturnog, sportskog, humanitarnog, menadžerskog,
promotorskog, idejnog, poduzetničkog i posredničko-konsultantskog djelovanja, u
kojima je spajao nespojivo, povezivao i integrirao suprotstavljeno, svjedoče o
geniju imaginacije, ali još i prije svega, geniju socijalnog umrežavanja.
Znao je prepoznati šta
ljudi trebaju, šta ih pokreće, kakve snove sniju u najdubljoj intimi, ali što
je najvažnije, bio je spreman založiti maksimum sebe u realizaciju njihove
prilike naslućene u njegovoj viziji, u njegovoj predanoj vjeri u njhovu
vrijednost i postojanje zajedničkog cilja.
Kažu, da se u njegovoj
blizini, svatko osjećao važnim, bitnim, posebnim. Već pri lapidarnom susretanju
budio je u ljudima osjećaj povjerenja, intimnosti, nesumljivog, iskrenog i
odanog prijateljstva i još neupitnije
dobronamjernosti. Ljudi su se rado i sa
povjerenjem upuštali u realizaciju njegovih ideja prihvatajući ih kao svoje,
pronalazeći se u njima, identificirajući se sa grupom, koju je stvorio, sa
mašinerijom, koju je pokrenuo.
Njegove riječi su imale
težinu magijskih formula, koje obistinjuju svijet zamisli u svijetu budućeg
postojanja. Imao je viziju, ne jednu,
već beskrajan niz vizija, samo njemu znani svijet utopija, koje je stremio da
ostvari. U normalnim okolnostima, u zdravim društvima, takve ljude zovemo
vođama. U svijetu poremećenih
vrijednosti poput našeg, od takvih ljudi zaziremo i tragamo u svakom njihovom
djelovanju za greškom, za dokazom njihove neiskrenosti.
Uvijek u drugima možemo
vidjeti samo ono što u sebi nosimo, pa tako i društvo neiskrenosti, lažnosti,
licemjerja, u svakom pojedincu vidi samo mogućnost vlastitog odraza.
Nekog čarobnjaka
upamtimo zbog jednog velikog fantastičnog trika, nekog zbog pozornice i u nju
savršeno uklopljenog niza, a one ponajbolje po priči o mogućem svijetu
ozbiljenih maštarija, što porode novu nadu, spremnost da svijet još jednom
pogledamo očima djeteta.
Pane Škrbić je
zasigurno bio od ovih posljednjih, sanjar, koji je znao kako da svoje i tuđe
snove prikaže i učini stvarnim.
Umio je pokrenuti u
malim ljudima velike ideje, stvoriti sinergiju snaga, silnica, ideja,
mogućnosti i htijenja, koje bi zakotrljale malenu, beznačajnu grudvu, u
božanstvenu lavinu, silu prirode, što se ogleda u moći međuljudske suradnje i
udruživanja.
Iako ga je možda lakše
vidjeti kao timskog čovjeka, zasigurno ga se jedino može razumjeti kao
individualca, koji je vlastitu sliku svijeta bojao tuđim kistovima, namakanim u
boje njegova vizionarskog snoviđenja.
Hvala ti Pane, na
baštini, što svjedoči o mogućnosti nemogućega! Čuvaj nam odozgo nas, naš grad i
sve naše Doroti. Zbogom, do nekog drugog Oza!