Zgasnulo je kandilo, što je obasjavalo
dubinu bošnjačke duše i ponor našeg intimnog stoljetnog prokletstva
nepripadanja, razvučenosti, raspetosti između dva svijeta.
Skliznulo je u vječnost pjesničko
vrelo nepresušno, iz kojeg je klijao čitav novi svijet jezika, što je rastao u
njemu umivajući djetinje obraze i gaseći žeđ za što više smisla u što manje
prostora i riječi. Pjesnik je najbliži Kreatoru i stoga Mu najdraži, a
vjerovatno stoga ljudima tako stran. Onaj ko može iskovati oštricu poetsku,
tome je svaka druga forma suvišna i nedostatna, odveć škrta i uskogruda, jalova
i kruta. U oku se ogleda sjaj pjesničkog brida, oštrinu uma zrcaleći.
Utrnulo je oko pjesnika Sidrana,
jednog od posljednjiih mostova što su spajali sadašnjost sa mladošću moje
generacije, moćnog kovača stihova.
Kad je preselio moj dragi
prijatelj, veliki pjesnik Zilhad Ključanin, potresla me, više od njegove smrti,
činjenica, da za njega, pisca bezvremnskog i vanprostornog romana „Šehid“, u
Aleji zaslužnih, nije bilo mjesta. Potreslo me to, što se prolazna,
dnevnopolitička, prizemna i ljigava minderska cenzura izdigla nad vječnom
sjenom umjetnosti. Pogodilo me to, što su poneke ahmedije, čija suštinska kako
intelektualna tako i duhovna priroda zvoni poput doboša, našle hrabrosti da se
zapitaju, da li bi onome, čiji je um porodio Šehida, trebalo klanjati dženazu.
Nakon njegove smrti, počeo sam
pisati poeziju, uplašen da ću otići sa ovoga svijeta, a da nisam o životu ništa
smisleno rekao. Posvetio sam Ziji većinu mojih pjesama, jer sam ga iznimno
volio. Sidrana nisam volio, jer on nije volio mene, a nije volio niti Ziju.
To što nekoga ne volimo ne može
umanjiti njegovu veličinu. Kada je neko istinski veliki, tada on nadraste sve
nedostatke ljubavi i sve viškove mržnje. Sidran jeste velik i ne prepoznati i
ne priznavati njegovu veličinu, samo može umanjiti vrijednost onoga ko je na nju
slijep, a nikako oduzeti niti kandela po milimetru od pjesnikova sjaja.
No hoće li biti mjesta za velikog
Sidrana u Haremu Ferhadije, kako je želio ili barem u Aleji, ili će i njemu
presuditi to što je često iskakao iz bošnjačkih šina. Hoće li se i za njega
neka naherena čalma zamisliti nad posljednjim ispraćajem i dovom za putnika.
Bilo je mjesta u Haremu za one,
što su puhali u pravu političku tikvu, koji su bili podobni, pa makar i nisu ni
po čemu bili posebni, niti zaslužni. Najveća je povjesna, nadvremenska ali i
duhovna vrijednost u onih od pera, a njih nije puno u Haremu, niti u Aleji, a
Sidran je zasigurno bio vitez pera i tinte, a u riječima je počivao njegov
kung-fu. Za Bosnu je on važniji od bilo kog predsjednika, političkog
funkcionera, sudije ili sportiste. Za svijet je važan pjesnik, jer on kodira
njegovo sjećanje, a Sidran je to radio tako vješto, da bi ga i Herodot
pohvalio.
Ne mora Sarajevo naći mjesta
počasnoga za pisara svjedoka jedne epohe, niti mu mora odati počast, niti mora
za njim pustiti suzu, ali nek zna vascijeli bošnjački rod, da Bosne nema bez
stećaka, a veliki raste u Sidranovoj duši i gdje god ga polegli, on bit će
bilig, da smo tu i mi, svi ostali, uz njega postojali.
Mom Zilhadu napisah ove stihove,
što ih sad Abdulahu šapućem, da ga otprave na daleki put, tam među zvijezdama,
gdje je sebi iskleso riječima mjesto:
/Slike na oku/ Ko bamije na konac
nanizana/ otvaranja i zatvaranja očiju/ Svako zatvaranje ima svoje otvaranje/
Ima i otvaranje bez zatvaranja/ Tad ti drugi zatvori oči,/ pa gasulom sapire sa
njih sve slike svijeta./.
Pjesnici su slike svijeta utisnuli
u kolektivnu memoriju i sačuvali naše postojanje poput cvijeća iz herbara, što
svjedoći i maštom zamiriše, kad se stihom otvori. Tamo na nebu sigurno ima
aleja pjesnika i mjesto u hladu za Tebe na kojem Te čekaju Nedžad i Zijo i
Duško i Dario. Kome trebaju ove ovdje Aleje kad su one prolazne.
Sretan Ti put do vječnosti Pjesniče.