U Hajduku iz Splita ga nikada nisu zaboravili, ali većina ostalih klubova bi voleo da se ime Ivana Budinčevića ne pominje.
Budinčević je postao prvak Jugoslavije u sezoni 1978/1979 kada je bio golman Hajduka, ali nikada od fudbala nije zaradio dovoljno novca ili mu taj novac nikada nije isplaćen.
Klubovi su mu ostali dužni, pa se vratio u rodnu Vojvodinu gde i danas živi izuzetno teško i skromno, piše Nova.rs.
Navijači Hajduka ga nikada nisu zaboravili, pa su više puta prikupljali novac da mu pomognu.
Kako piše Mondo.ba za jednu od titula Hajduka iz Splita u nekadašnjoj Jugoslaviji veoma je zaslužan golman koji je iz Vojvodine stigao na obalu Jadranskog mora. Ivan Budinčević (68) branio je za Bačku i Spartak iz Subotice, zatim četiri godine u Hajduku, a kasnije u Olimpiji iz Ljubljane, Dinamu iz Vinkovaca i brojnim vojvođanskim niželigašima gdje je sve do 45. godine stajao među stativama. Razlog za to bila je izuzetno loša finansijska situacija u kojoj se našao.
Nakon što mu neki klubovi poput Olimpije i Dinama nisu isplatili zarađeni novac, a golmanski dani se približili kraju, Ivan se našao u teškom položaju. Zarade fudbalera u njegovo vrijeme nisu bile velike, pa ni ušteđevina koju je imao nije mogla da potraje. Dok je mogao, branio je za manje klubove i tako zarađivao dodatni novac, probao je i da bude trener golmana u Bačkoj iz Subotice, ali… Ivan je nakon fudbala postao siromah, primoran da radi čak i teške poslove u poljoprivredi kako bi preživio.
Prije nekoliko godina u Vojvodini ga je posjetila ekipa “Slobodne Dalmacije”, list iz dijela Hrvatske u kojoj i dalje ima kultni status. “Mirno mjesto, divni, tihi, dobri ljudi. divota je živjeti ovdje”, rekao je tada Budo kada su ga novinari posjetili u Bajmoku. Pričalo se tom prilikom o Hajduku i navijačima kluba iz Splita, koji ga nikad nisu zaboravili i koji su nekoliko puta finansijski pomogli svog nekadašnjeg heroja. “To su mi uspomene od kojih i danas živim, pune mi pluća da mi bude lakše”, kaže Ivan Budinčević i dodaje: “Ja ne radim jer fizički nisam sposoban. Radio sam ja teške fizičke poslove, orao i kopao, sijao, sadio, brao, sve poslove u polju kao nadničar. Ali, bolovi u oba koljena više mi ne dopuštaju baš nikakvu fizičku aktivnost. Mogu deset minuta da kosim travu i onda gotovo, moram stati, boli me i ne mogu više. Moja Ruža radila je u Austriji, čuvala je starije gospođe, ali je doživjela infarkt prije godinu dana i eto. Sad ni ona ne može ništa. Ima pejsmejker i dva stenta. Sreća u nesreći da joj se to dogodilo u Austriji, a ne ovdje. I, kako živim? A kako… Kći Mia je tu, blizu, u Subotici, radi u firmi, ali ima ona i svoj život.”
Tada je Ivan Budinčević čekao da napuni godine potrebne za odlazak u penziju, pošto je izračunao da ima nešto malo radnog staža – četiri godine u Hajduku, pet u Dinamu, dvije u Olimpiji, još devet u Srbiji. Rekao je tom prilikom da penzija neće biti velika, ali bar nešto, da se nađe. Sve je moglo da bude drugačije. Planirao je svojevremeno da gradi trenerski karijeru, ali mu je falila licenca. Kratko je bio trener golmana, želio je da bude i prvi trener, a svojevremeno je mogao i na gol Crvene zvezde.
“Zvala me Vojvodina i Crvena zvezda me baš dugo nagovarala, a onda sam u Spartaku pozvan u kancelariju i rekli mi da me traži Hajduk, da je došao po mene Jere Burazin. Odmah sam pristao, rekao sam sebi ‘Idem u najveći klub u Jugoslaviji’. Potpisao i bilo je gotovo. Zvali su me iz Zvezde, Slobodan Ćosić, on je bio poznat i drmao je scenom, kao i sekretarka Dara Zec, svi su oni već umrli. A Stevan Ostojić, trener, prigovarao mi je kako im to nisam došao, a mogao sam u Zvezdi da budem gospodin, tako mi kaže. Spartak je dobio neku odštetu, sedam ili sedamdeset, nemam pojma čega, dinara, milijuna, ne sjećam se. A ja? Nešto malo. Nisam bio zvijezda. Bila je čast doći. Od plaće sam možda mogao kupiti fiću”, prisjetio se Budinčević, koji i danas čuva slavni zeleni dres iz 1979. kojeg se neće odreći bez obzira na finansijsku situaciju.
Tokom golmanske karijere Budinčević je zadobio povredu glave opasnu po život, zbog čega je sa 33 godine bio prinuđen da završi karijeru. Ipak, tri godine kasnije ponovo je branio, ali za daleko manje klubove, u po vojvođanskim selima. U godinama nakon igračke karijere bio je važan dio fudbalske reprezentacije Hrvata u Vojvodini, koja je često učestvovala na regionalnim turnirima i igrala mečeve protiv Srba iz Hrvatske.
Kako su novinari hrvatskog portala istakli nakon posjete Ivanu Budinčeviću u Bajmoku, on se zbog napornog rada u poljima nakon igračke karijere teško kretao, uz primjetne bolove u kolenima, kukovima i leđima. Sve to posljedica je napornog rada na koji je bio prinuđen nakon karijere u kojoj je bio šampion Jugoslavije sa “Bilima” iz Splita, posljednji put prije raspada države.