Nakon šest godina Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske konačno je odlučilo prestati kršiti zakone i u Javni poziv za banjsku rehabilitaciju uključiti i žrtve ratne torture. Ovo je prvi put da se u pozivu pominju osobe koje je zakon prepoznao kao korisnike prava, ali ih Ministarstvo do sada nikada nije prepoznalo i pružilo im jednak tretman i nediskriminatoran odnos.
„Ovaj poziv se upućuje ratnim vojnim invalidima od prve do devete kategorije, članovima porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske i žrtvama ratne torture koje ostvaruju mjesečna novčana primanja, a kojima je banjska rehabilitacija neophodna kao nastavak liječenja i oporavak u skladu sa Projektom banjske rehabilitacije“, navedeno je u Javnom pozivu za 2024. godinu.
Pravo na banjsku rehabilitaciju žrtvama ratne torture garantovano je još od 2018. godine kada je usvojen Zakon o zaštiti žrtava ratne torture Republike Srpske. U članu 7. se navodi da „lice sa utvrđenim statusom žrtve torture“ može da ostvari pravo na banjsku rehabilitaciju, a ovo pravo je priznato i u članu 8. istog Zakona.
„Lice sa utvrđenim statusom žrtve torture može ostvariti pravo na rehabilitaciju koje se kroz zaštitu mentalnog i fizičkog zdravlja obezbjeđuje civilnim žrtvama rata u skladu sa propisom iz oblasti zdravstvene zaštite“, navodi se, između ostalog, u Zakonu.
No, od tada nijedna žrtva ratne torture nije ostvarila ovo pravo na osnovu javnog poziva koji raspisuje Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS. U dosadašnjim pozivima Ministarstva banjska rehabilitacija bila je rezervisana samo za ratne vojne invalide i članove porodica poginulih boraca.
Žrtavama ratne torture punih šest godina uskraćivalo se zakonom zagarantovano pravo. Neke osobe sa statusom žrtve ratne torture su išle na banjsku rehabilitaciju, ali samo u nekoliko opština koje su iz lokalnih budžeta obezbijedile novac za ovu namjenu.
Mira Tošanović iz Bijeljine godinama ima status žrtve ratne torture, ali nikada nije ostvarila pravo na banjsku rehabilitaciju. Novca da sama sebi plati liječenje nije imala jer živi od 130KM invalidnine. Vijest o tome da je Ministarstvo konačno odlučilo da prestane sa diskriminacijom osoba sa ratnom torturom saznala je od redakcije magazina Buka.
„Tako mi je drago. Nikad u životu, ako vjerujete, nikad nisam bila u banji. Imam 65 godina, niti imam mogućnost, niti išta. Puno vam se zahvaljujem što ste mi javili, ali još ne vjerujem da će me prihvatiti“, skeptična je Tošanović.
Mira je ranjena u glavu, i u tijelu ima gelere. Banjska rehabilitacija joj je neophodna, ali sada ima samo još tri dana da se prijavi na poziv jer rok za prijave ističe 4. aprila.
„Puno bi mi značilo, da se i ja odmorim. I ja sam žena, nisam stoka. I stoka legne da odmori, a pomoglo bi mi i sa rukama, i sa nogama, i te terapije“, kaže Tošanović.
Tamara Lazić iz organizacije TRIAL za Buku kaže da je uključivanje žrtava ratne torture u javni poziv za banjsku rehabilitaciju u Republici Srpskoj značajan uspjeh jer se ovim činom po prvi put omogućava pristup ovom pravu koje je zagarantovano Zakonom o zaštiti žrtava ratne torture u RS.
“Iako ne savršen, ovo je korak naprijed ka potpunoj implementaciji Zakona i nešto na šta TRIAL International već duži period ukazuje uz naglašavanje stvarnih potreba žrtava. Nadamo se da će i korisnici prava, odnosno pojedinci sa statusom žrtava ratne torture u RS, biti na vrijeme informisani o Javnom pozivu kako bi mogli da prikupe potrebnu dokumentaciju za podnošenje zahtjeva“, rekla je Lazić u izjavi za Buku.
Javni poziv ima manjkavosti
Potez Ministarstva ne treba posebno hvaliti jer to nije njihova dobra volja već obaveza koja proizilazi iz zakona. Sam javnio poziv nije najadekvatniji jer postoji nekoliko spornih odredbi.
Prva od njih je ta što će se rezultati poziva objaviti na oglasnoj tabli jedinica lokalne samouprave sa podacima koji bi mogli biti odvraćajući.
„Lista izabranih korisnika treba da sadrži: ime i prezime, JMBG, status po osnovu kojeg je izvršen izbor, broj bodova i broj korisnika“, neki su od uslova javnog poziva.
To može biti sporno, posebno u slučajevima u kojima su kandidati žrtve seksualnog nasilja, a žive u manjim sredinama.
Takođe, žrtve ratne torture bez mjesečnih novčanih primanja nemaju pravo da se prijave na javni poziv.
Zanimljivo je i to da će žertve ratne torture biti u banji u istom periodu kao i pripadnici RVI kategorije – pa se opet postavlja pitanje koliko je to produktivno, odnosno da li može dovesti do ponovne traumatizacije.