Bend Silente za Buku: “Mi smo srednjoškolska priča koja je preko noći postala ozbiljna”

Ovaj bend je na sceni već deset godina, a ovo je prvi put da nastupa u Banjaluci. Iza sebe imaju niz odličnih nastupa, jako su popularan bend u Hrvatskoj, gdje imaju veliki broj fanova. Bend su osnovali braća Sanin i Tibor Karamehmedović koji su autori pjesama. Silente je objavio dva albuma “Lovac na čudesa” i “Neće rijeka zrakom teći”. Do sada su nagrađivani s mnoštvom muzičkih priznanja, a dobitnici su i prestižne muzičke nagrade Porin. Više o bendu Silente saznali smo u razgovoru sa Saninom Karamehmedovićem, jednim od snivača benda.

Uskoro svirate u Banjaluci. Da li ste ovdje svirali ranije i kakva su vaša dosadašnja iskustva sa ovdašnjom publikom?

Nikad nismo svirali u Banjaluci. Voljeli bismo da nije tako, jer radimo već deset godina, ali nekako nas put nikad nije doveo. Čudno, jer primamo puno upita i poziva od ljudi koji nas prate. Tako da se veselimo i vjerujemo da će koncert bit pun dobrih ljudi dobre energije.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

U vašoj muzici su vidljivi razni muzički stilovi, od čvrstog rokenrola do pop-roka i mediteranskog melosa. Čini se da imate mnogo uzora?

Tibor, vokal i gitara, je taj koji radi muziku za naše pjesme, pa pretpostavljam da bi njegovi uzori imali najviše utjecaja na nas. Onda opet, bend se sastoji od pet muzičara i mi sviramo kako sviramo. Nije baš da mi ganjamo nešto ili da se trudimo zvučati ovako ili onako. To je to što mi jesmo, drugačije ne znamo. Imamo taj svoj zvuk za kojeg ne bih rekao da se naslanja na nešto što smo mi ranije čuli ili svirali. Vjerojatnije je to kombinacija sviračkih vještina svih nas i trenutna zaljubljenost u neku melodiju. Kad bismo išli nabrajati sve što volimo inače slušati i što nas je definiralo kao ljude lista bi bila predugačka, od šansone do heavy metala.

Kako bi nazvali stil muzike koji svirate?

Preslabi zas kickbox, prejaki za rocknroll. Pa uvijek se nađemo na nezgodnom mjestu između popa i rocka. Evidentno si drugačiji od pop muzike, i po zvuku i po pristupu, a opet nisi baš neki roker kad te usporede s onima koji se klasično predstavljaju kao čuvari rock zvuka. Gdje smo na kraju završili, ne znamo i nije nam ni toliko bitno, ali pronašli smo svoje mjesto i svoju publiku i zadržat ćemo se još dugo tu gdje nam je dobro.

Iz grada ste odakle su i trubaduri i braća Jusić. Koliko je ta muzika uticala na vaš pristup muzici?

Preko Ibrice Jusića upoznao sam se s važnošću tekstova u muzici. On je otpjevao sve najveće, od Arsena do Trifunovića. Upoznao sam i cjeloživotnu posvećenost jednom izrazu i davanje cijelog života glazbi. Veliki sam fan. Čuli smo i dosta komentara da Tiborova dikcija zna podsjetiti na njegovu, a čak smo naišli negdje na nadimak Tibrica. A ima li to baš veze s Dubrovnikom, nisam baš siguran. Dubrovnik je specifična mala sredina u kojoj se rađa veliki talenat, ali teško se prelazi preko zidina. U trenutku kada je trebalo odlučiti ostajemo li u Dubrovniku ili selimo u Zagreb, bend je ostao u svome gradu. Što nam logistički predstavlja veliki problem jer u Zagrebu se događa sve na hrvatskoj glazbenoj sceni i teško je biti dio nje ako ne živiš tamo. Svejedno, nama je ovdje lijepo i pitanje je kakvi bismo ispali da smo pošli.

Dobitnici ste prestižne nagrade Porin. Kakav je vaš odnos s nagradama? Da li one mnogo utiču na muzičare i njihovu karijeru, ili su tu samo da popune fioku u ormaru?

Pa dobili smo više manje sve nagrade koje se dodjeljuju ovdje. Ništa nam to puno nije značilo za karijeru. To treba više shvatiti kao igru. Uvijek nam bude drago, malo nam podigne ego i zabavlja nas neko vrijeme, ali puno stvari oko tih nagrada ne štima i ta sreća nije nešto što treba shvatiti preozbiljno. Postoje puno uspješniji muzičari od nas koji nikad nisu dobili Porina i vjerojatno nikad neće, a postoje i manje uspješni koji svake godine uberu barem jednog.

Vokal benda ima svoje solo albume. Zbog čega te pjesme nije svirao s bendom Silente?

Jer je mali bezobraznik (smijeh). Nije htio, smatra da je to drugi glazbeni put i odvaja svoj solo rad od rada u Silenteu gdje ipak on i ja zajedno radimo na pjesmama. Moji tekstovi su specifični i moj utjecaj na njega je velik, kao što je i njegov na mene. Onda ta suradnja ponekad skrene negdje gdje možda on, da je sam, ne bi išao. Tibor ima toliko puno pjesama, jako predano radi i s neviđenom lakoćom može izbaciti pjesmu. Malo karikiram, ali – „Ok, bend je u problemu, treba nam hitno dobra pjesma za ženski vokal. Ok, evo ti Sve Što Treba Znat o Ženi“. Takav je on. Razumiješ? Mađioničar. Nadam se ipak da će to sve jednom biti Silente jer meni je bez njega dosadno.

Svirali ste na OK festu. Vaše impresije?

Moj jedini problem s tim festivalom je što je usred ljeta i onda mi koji smo većinom na turneji tada ne možemo doći i odmoriti par dana uz dobru muziku i nevjerojatnu atmosferu cijele te priče. Vjerojatno najbolji festival na kojem smo mi svirali. Eto, stvarno ne znam šta mi se čini bolje, doći tamo kao izvođač ili doći kao posjetitelj nekoliko dana. Ako ste u prilici – nemate se što mislit.

Vaši spotovi su profesionalno urađeni. Može li bend, u moru bendova, da iskoči bez tog vizuelnog identiteta?

Najbolji vizualni identitet za mene je prirodnost. U to se teško maškaraš, ali to se osjeti. Po tome ja sudim, nadam se da po tome i meni sude. Vizualni identitet, ako je dobar i upečatljiv, sigurno da pomogne muzici da se lakše probije. Tako je uvijek bilo tako će i biti. Mi smo ono što čuješ i što vidiš. Ljudi se vole vezati za nešto, to je zabavno i utješno. To je veliki dio cijele ove predstave. Prisniji si ako vidiš nekoga. Još si prisniji ako ga, nakon što ga vidiš, ne možeš zaboravit.

Vi ste jako usviran bend. Da li imate probe svaki dani ili su za to krivi vaši česti nastupi?

Pa nekad više, nekad manje, ali mi sviramo otkad smo bili djeca, krenuli smo s trinaest godina. Ne u smislu da se bavimo muzikom od tada, nego doslovno sviramo u istom bendu od tada. Silent je prvi nastup imao 2006. Mi smo srednjoškolska priča koja je preko noći postala ozbiljna. Kao i tada, i danas se trudimo imati probe što češće, a nastupa što više. Tjeskobno je kad se ne vježba i kad se ne svira.

Jako ste popularni u Hrvatskoj. Da li ste zadovoljni koliko je vaša muzika prihvaćena i u regionu?

Malo nam fali uvida u našu popularnost u regiji. Nemamo dovoljno informacija, ne znamo kako društvena ni medijska slika o nama izgleda. Znamo samo ono što nam fanovi pišu na društvenim mrežama. Nekad dođemo na svirku pa bude manje ljudi nego što smo očekivali, a nekad bude sold out dok smo mi očekivali praznu dvoranu. Čudna je to stvar. Sviraš na domaćem terenu za tisuće, a stotinu kilometara dalje sviraš za stotine, ponekad i za desetke. U Hrvatskoj imamo ogroman broj publike, sviramo najbolje festivale i najveće dvorane. Realno, preko granice je situacija ipak drugačija. Ali to nije naša priča, tako to ide. To je zasebno tržište i na tome treba raditi. To je situacija s kojom se svi izvođači s ovih prostora suočavaju. Mislim da je rješenje u velikom broju svirki. Ostaje nam organizirati puno koncerata pa da provjerimo gdje se sve kriju lovci na čudesa. Zbog toga nam je jako drago što napokon dolazimo u Banju Luku da vidimo kako stvari stoje.

Mladi ste muzičari, kakav je vaš odnos sa starijim kolegama, da li su vam pomagali u karijeri?

Najbolja pomoć je ona koju su nam oni pokazali svojim stavom kroz godine i svojom voljom da im umjetnost bude što bolja. Na taj način, mnogi su nam pomogli, a da toga nisu ni svjesni. Što se praktične pomoći tiče, nismo puno surađivali s ljudima izvan benda. Nikad nismo radili glazbene ni produkcijske suradnje. Nikad nismo imali glazbenog gosta na pjesmi i nikad mi nekom nismo gostovali. Jednom će se i to dogoditi, ali zasad još uvijek nismo pronašli slobodan teren u vlastitim glavama za takvo nešto. Naslušali smo se puno savjeta kroz ove godine. Najviše od svega značila nam je dobra volja, pozitivan stav oko svega, iskrena dobronamjernost. Te stvari su zarazne i to je energija koju želimo ponijeti sa sobom i, uz malo sreće, proširiti dalje.

Bilo je i personalnih promjena u vašem bendu. Koliko su one uticale na vaš muzički tok, da li su vas kočile ili vam davale krila?

Pa ni jedno ni drugo. Biti u bendu, to je priča koju ja teško mogu objasniti nekome tko to nije prošao. Taj obiteljsko – poslovni sustav koji se mijenja zajedno s ljudima koji su u njemu. Promjene su bolne, ali normalne. To su sve neki izazovi s kojima se većina bendova suočava prije ili kasnije. Lakše je u pratećem bendu promijeniti člana, ali ova ekipa što svira s nama, to nisu prateći muzičari. Mi se znamo jako dugo, prijatelji smo od djetinjstva, a rastom Silente priče naši životi postaju sve više isprepleteni. U našem slučaju, mi se uvijek nekako izvučemo iz svega što nas zahvati i za nas se ne trebate brinuti. Život je samo jedan, a mi smo svoj posvetili ovome i nećemo samo tako posustati. Teških situacija bude, ali dobre stvari nastanu iz dodatnog truda kojeg je tada potrebno uložiti. Nitko nas ne može kočiti ni pokrenuti osim nas samih.

Šta biste savjetovali mladim muzičarima?

Nema tog uspjeha koji se ne može pokvariti ni tog neuspjeha koji se ne može popraviti. I jedno i drugo će vam se dogoditi, to je sigurno. Samo pravo, ništa nije neobranjivo. Ne može strah bit vodilja, samo srčano kroz sve što je ispred vas. I naravno, najbolji savjet koji smo mi ikad dobili, što god da bude, uvijek okreni na zajebanciju.

Imate li poruku za čitaoce Buka magazina?

Hvala na čitanju, ne dajte se godinama, sve vas puno pozdravljaju članovi benda Silente. Vidimo se u subotu na koncertu.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije