Okončao se, u trećem stepenu, slučaj Alise Ramić, optužene od strane Tužilaštva BiH da je davanjem lažnog iskaza ometala istragu smrti svog dječka Dženana Memića. Nakon što je u prvostepenom postupku oslobođena, zajedno sa još četiri saučesnika “organizovane kriminalne grupe”, Alisa Ramić je u žalbenim postupcima pravosnažno osudjena na dvije i po godine zatvora. Tako je žrtva jednog nerasvijetljenog tragičnog događaja proglašena krivom sa skrivanje dokaza o događaju u kome joj je smrtno stradao mladić, a ona zadobila tjelesne povrede.
Šta je u cijelom slučaju čudno? Gotovo sve: od preuzimanja predmeta iz nadležnosti entitetskog pravosuđa (Tužilaštva Kantona Sarajevo) i preusmjeravanja istrage na istragu o istrazi, do oslobađanja svih optuženih u prvostepenom postupku, a zatim preinačenja prvostepene presude po žalbi tužioca i osude Alise na dvije i po godine , a optuženog Hasana Dupovca na tri godine zatvora, da bi u trećem stepenu i Hasan Dupovac bio pravosnažno oslobođen. I niz vezanih sporednih događaja i događanja sumnjive političke prirode, koji neće biti predmet ovog osvrta!
Alisa Ramić je prvi sudski slučaj za koji se zna da je lice nad kojim je izvršeno krivično djelo, koje u procesnom zakonu ima status oštećenog, dobilo status optuženog lica i osuđeno za davanje lažnog iskaza i ometanje pravosuđe! I jedino optuženo lice nad kojim je u toku cijelog krivičnog postupka vršena sramna neljudska javna stigmatizacija.
Tužilački slučaj je potpuni profesionalni fijasko! Ako bi se na njegov sudski ishod primijenio isti koncept pravnog rezonovanja i model procesnog djelovanja, tužioci koji su oblikovali i realizovali ovaj slučaj bi, takođe, mogli biti lišeni slobode i pritvoreni zbog svojih promašaja u istrazi i optuživanju. Ako su optuženi za greške u postupanju ovlašteni policijski službenici Hasan Dupovac i Josip Jurić, zašto se na isti način se ne bi provela istraga o greškama i postupajućih tužilaca? Zbog njihovih grešaka u tumačenju i preduzimanju istražnih radnji (lišenja slobode, pritvori, podizanje optužnice), osumnjičeni Zijad Mutap, Hasan Dupovc, Josip Jurić i Muamer Ožegovića bili su u pritvoru šest mjeseci i tokom cijelog krivičnog postupka javno satanizovani kao kriminalna grupa koja je po unaprijed osmišljenom planu djelovala kako bi se ometala istraga. Stvarajući praksu istraga o istragama tužioci Tužilaštva BiH sijeku granu na kojoj sjede jer se isti model sumnje može primijeniti i na njih. (U javnosti se ovaj krivični postupak već dovodi u vezu sa realizacijom jednog političkog projekta!?).
I umjesto da se slučaj Alise Ramić nakon okončanja javno analizira kao presedan koji bi mogao potpuno srušiti pravosudni sistem i ostaviti građane bez pravne zaštite i vladavine prava, akteri tužilačkog promašaja najavljuju nova hapšenja ljudi koji su vodili istragu i učestvovali kao sudski vještaci u rasvjetljavanju jedne tragične smrti. Ako se to zaista desi, Tužilaštvo BiH će ući u istoriju pravosuđa kao otuđeni centar pravosudne moći koji je uništavao sistem tužilačkog dijela pravosuđa uvodeći krivičnu odgovornost za slobodno tužilačko mišljenje u primjeni procesnih ovlaštenja. Ali, ovaj složeni strukturalni problem prevazilazi namjere ovog teksta i bilo bi dobro kada bi postao tema stručne rasprave, prije svega u okviru tužilačke zajednice.
Slučaj je otvorio niz kontroverzi u funkcionisanju pravosudnog sistema, vezanih, prije svega, za njegov tužilački dio: od činjeničnih konstrukcija na osnovu kojih se podižu optužnice, nekontrolisane tužilačke moći, profesionalne neodgovornosti, raznih zloupotreba, uticaja politike na pravosuđe, raznih podrivanja nezavisnosti i pretpostavke nevinosti osumnjičenih i optuženih, do potvrđivanja optužnica bez razmatranja dokaza, olakog posezanja za pritvorom i presuda na osnovu pretpostavki i mišljenja. Sva zla pravosudnog sistema našla su se u sudskom slučaju Alise Ramić.
Nakon dugotrajne istrage i suđenja tužilac nije dokazao ni postojanje plana za ometanje istrage, ni postojanje organizovane grupe, ni zloupotrebe položaja šefa Odjela za saobraćanje delikte, ni krivicu policajca koji je izuzeo dokaze sa tragovima krvi, ni pomaganje članovima organizovane grupe od strane recepcionara u hotelu u kome je izbrisan video snimak. Četiri pravosnažno oslobođena optužena provelo su nekoliko mjeseci u pritvoru i više godina trpili neviđeni teror medija, zainteresovanih politika i izmanipulisane javnosti. Nad njima se izvršavala kazna prije pravosnažnog okončanja postupka.
Optuženu Alisu Ramić sud je osudio, a da se uopšte nije bavio okolnostima događaja i motivima da pomaže nepoznatom počiniocu/ima krivičnog djela i na taj način ometa pravosuđe. Da li Alisa zaista zna okolnosti događaja i zašto odbija da o njima govori? Ako zaista zna, šta je motiv da to skriva? I tužilac i sud su morali da se bave motivima kako bi se dokazala svijest i volja da se počini krivično djelo (subjektivni elementi krivičnog djela). Zašto su se i tužilac i sud bavili pitanjem njene amnezije, a ne okolnostima događaja i kriminalnim motivima?
Objektivan posmatrač suđenja pošao bi od činjenica da se događaj odvija noću (oko 22,30) u prvoj polovini februara mjeseca, na putu koji nije osvijetljen, da je i Alisa bila objekt napada i zadobila udarac od koga je pala i krvarila, te da je neposredno nakon događaja policijskim službenicima dala izjavu prije dolaska na lice mjesta bilo koga ko bi mogao uticatu na davanje iskaza o događaju.
Alisa nije naknadno konstruisala verzije događaja. Ona je u svom oskudnom prvom iskazu na licu mjesta pomenula vozilo “koje je prošlo velikom brzinom”. Tragovi koji su pronađeni na mjestu događaja nesumnjivo su ukazivali na kontak vozila u saobraćaju. Iz te činjenice se moglo zaključiti da je Alisa svjedočila ono što je vidjela. U kasnijim iskazima je, prema zapisnicima o saslušanju, navodila da se “ničega ne sjeća” i tako tužiocima dala šlagvort za konstrukt amnezije. Da li se Alisa, možda, neprecizno izrazila? Mogla je da kaže da ništa nije vidjela jer je bila noć i sve se odvijalo munjevitom brzinom! To bi odgovaralo hipotezma o iznenadnom napadu, bilo da se radi o saobraćajnom deliktu ili iznenadnom napadu u opisanim okolnostima događaja. Takođe, treba imati u vidu i činjenicu da Alisa nikada i nigdje nije iznijela bilo kakve činjenice o događaju, što ide u prilog hipotezi da ona zaista nema detaljna saznanja o tome kako se događaj odvijao. Tužilac nije tražio od vještaka da se izjasne o kognitivnim sposobnostima žrtve u neočekivanom iznenadnom napadu, kao i sposobnosti memorisanja i interpretacije preživljenih okolnosti. Nije to učinio ni sud u žalbenim postupcima. Za tužioce je bilo najvažnije da li je Alisa imala amneziju, a ne šta je mogla vidjeti.
U prvostepenom postupku je utvrđeno da kod Alise nije postojala amnezija usljed povređivanja, ali je obrazloženo zašto je njen iskaz nesiguran oskudan. Konfuzije u sjećanju i interpretaciji Alise Ramić, koja je žrtva iznenadnog napada na život, ne mogu se pripisati namjeri da pomogne izvršiocu i da davanjem lažnog iskaza spriječi dokazivanje .I pored toga, pred žalbenim vijećima stalno se pokretalo pitanje amnezije da bi se javnost uvjerila da je Alisa izmislila amneziju kako bi pomogla nepoznatom počiniocu i tako spriječila dokazivanje!
Na osnovu kojih dokaza su dva žalbena vijeća zaključila da je Alisa bila očevidac napada i da zna kako se događaj desio? O tome u njihovim presudama nema ni riječi. Ni tužilac u optužnici nije tvrdio da Alisa to zna. Takođe, žalbena vijeća se u svojim presudama nisa bavila subjektivnim obilježjima krivičnih djela koja su optužnicom stavljena na teret optuženoj Alisi Ramić. Svijest i volja da se počini krivično djelo su bitno obilježje krivičnog djela i moraji se dokazati. O dokazima o svijesti i volji da se počine krivična djela za koja je Alisa optužena u presudama nema ni riječi!
Da bi se znalo šta je lažno svjedočenje mora se prethodno znati šta je istina o stvarnom događaju. U konkretnom slučaju mi još uvijek ne znamo šta se desilo. Ne znamo na koji način su nanešene tjelesne povrede Dženanu Memiću i Alisi Mutap Ramić i ko ih je nanio. Nije dovljna samo pretpostavka da je Alisa nešto mogla da vidi, potrebni su nesumnjivi dokazi da je nešto mogla da vidi s obzirom na udaljenost od događaja, vidno polje, vidljivost, itd. Ako postoje dokazi o tome da je zaista mogla da vidi kako se odvija događaj, onda se mora doći do dokaza o motivima skrivanja tih činjenica! Kakav je motiv imala Alisa da skriva činjenice o događaju i počiniocu napada na sopstveni život? Bez jasnog odgovora na to pitanje nema njene krivične odgovornosti! Tužilac o tome nije vodio istragu niti izvodio dokaze. Žalbeni sudovi o tome nemaju ni jedne jedine riječi u svojim presudama. Njihove presude zasnivaju se na laičkoj pretpostavci i ličnom mišljenju da Alisa Ramić zna šta se dogodilo i da odbija da o tome svjedoči! Ali, pretpostavke i mišljenja nisu dokazi! U pravnoj teoriji i praksi to se zove prizvoljno zaključivanje. Sud svoje odluke mora zasnivati na dokazima van razumne sumnje, a ne na svom mišljenju i svojim pretpostavkama!
Tužilaštvo BiH je sa slučajem Alise Ramić ušlo u opasnu fazu samouništavanja. U tome se dobro poodmaklo i krajnje je vrijeme da se u stručnoj i javnoj raspravi otvoreno razgovara o olakom optuživanju, oslobađajućim presudama, nekontrolisanoj tužilačkoj moći, političkom uticaju, korupciji i trgovini uticajem. Postoji čitava lista kriminalnih djelatnosti za koje se sumnjiči tužilački sistem. Zna to i nezavisni regulator pravosudnog Sistema (VSTV), kao i druge nadležne državne institucije. Informacije o tome slivaju se sa svih strana i u neke ambasade, čak i od tužilaca koji jedni druge prijavljuju, otvoreno i opravdano sumnjajući u državne institucije.
Vrijeme je da se o tome otvoreno razgovara prije nego što bude kasno!