Prave razmjere kliničkih istraživanja tokom kojih je zaražena krv davana djeci 1970-ih i 1980-ih otkrivene su pošto je BBC dobio uvid u medicinske dokumente.
Oni otkrivaju tajni svijet nebjezbednih ispitivanja na djeci iz Velike Britanije i pokazuju da su ljekari stavljali naučne ciljeve ispred potreba pacijenata.
Istraživanja su trajala više od 15 godina, u njima su učestvovale stotine ljudi, a većina ih je zaražena HIV-om ili hepatitisom C.
Jedan od preživjelih pacijenata za BBC kaže da su ih tretirali kao “zamorčiće”.
Među učesnicima istraživanja bila su djeca sa poremećajima zgrušavanja krvi, a u čestim slučajevima njihove porodice nisu dale pristanak.
Većina djece koje su podvrgnute ovim ispitivanjima danas je mrtva.
Dokumenti ukazuju da su ljekari u centrima za liječenje hemofilije širom Velike Britanije koristili proizvode krvi, iako je bilo poznato da su vjerovatno zaraženi.
Nestašica krvi u ovoj evropskoj zemlji tokom 1970-ih i 1980-ih podstakla je ljekare da je uvoze iz Amerike.
Visoko rizični davaoci, poput zatvorenika i zavisnika od droga, davali su plazmu za ovu terapiju, a ona je bila zaražena virusima poput hepatitisa C i HIV-a, koji mogu biti smrtonosni.
Hepatitis C napada jetru i može dovesti do ciroze i raka.
Krvni proizvod faktor 8 pokazao se veoma efikasnim u zaustavljanju krvarenja, ali je bilo poznato da je zaražen virusima.
Javna istraga o ovom skandalu je u toku, a konačni izvještaj očekuje se u maju.
Luk O'Šej-Filips, danas 42-godišnji muškarac, ima blag oblik hemofilije, koja predstavlja poremećaj zgrušavanja krvi, te češće krvari i dobija modrice od drugih ljudi.
Zarazio se hepatitisom C, virusom koji može da bude smrtonosan, dok su ga liječili u bolnici u centru Londona, gdje je 1985. primljen zbog male posjekotine u ustima sa samo tri godine.
Svjesno mu je dat krvni proizvod, za koji je njegov ljekar znao da bi mogao biti zaražen, samo kako bi učestvovao u naučnim istraživanjima, ukazuju dokumenti do kojih je BBC došao.
Ljekari su željeli da otkriju kolika je vjerovatnoća da se pacijenti zaraze bolestima iz nove verzije zagrijanog faktora 8.
Ova supstanca data je i Luku kako bi mu se zaustavilo krvarenje u ustima, iako do tada nije bio liječen zbog bolesti koju ima.
Pismo njegovog ljekara Semjuela Mačina drugom stručnjaku za hemofiliju postalo je dokazni materijal javne istrage skandala sa zaraženom krvlju u Velikoj Britaniji.
Pišući kolegi Piteru Kernofu iz Rojal fri bolnice u Londonu, Mačin je detaljno opisao terapiju koju su dobili Luk i još jedan dječak.
“Nadam se da će oni biti pogodni za tvoje istraživanje liječenja zagrijanim faktorom”, dodao je on.
Nekoliko mjeseci prije toga, Kernof je pozvao kolege iz njegove specijalističke oblasti da pronađu pacijente koji bi mogli da budu pogodni za istraživanje.
Posebno je naglasio da oni ne smiju biti “prethodno liječeni”, za šta se u medicinskoj zajednici u Velikoj Britaniji koristio naziv „PUPs” (Previously untreated patients).
Ti pacijenti su nazivani i “nevinim hemofiličarima”, a taj izraz zapisao je i doktor Mačin u Lukovom bolničkom kartonu.
“Bio sam zamorče u testiranjima koja su mogla da me ubiju. Ne postoji drugi način da se to objasni – moje liječenje je izmijenjeno da bih učestvovao u istraživanju. Ta promjena mi je donijela smrtonosnu bolest hepatitis C, iako moja majka nikada nije obaviještena o tome”, rekao je Luk za BBC.
Kako kaže, “za naučni svijet, činjenica da je bio ‘nevin hemofiličar’ bila je nevjerovatna prednost'”.
“Kao čist primjerak na osnovu kojeg se može doći do naučnih saznanja, bez dileme sam bio dio toga”, dodaje Luk.
Narednih godina, dok su naučnici dolazili do zaključaka, Luk je podvrgnut brojnim testiranjima krvi.
Ljekari su govorili da prate njegovo stanje i u tom periodu njegova majka Šila O'Šej bila je zahvalna.
Kernof i Mačin objavili su rezultate istraživanja 1987. godine i zaključili da ovaj vid liječenja ima “malo ili nimalo efekta” na smanjenje rizika od hepatitisa C.
Ni jedan, ni drugi ljekar danas nisu živi.
Mačin je prije smrti predao dokaze za javnu istragu i tada je potvrdio da je Luk vrbovan za istraživanje njegovog kolege Kernofa.
Ali negirao je da je ovo sprovedeno bez saglasnosti Lukove majke.
“O tome se razgovaralo sa njegovom majkom, iako priznajem da su se standardi pristanka tokom 1980-ih prilično razlikovali od današnjih”, rekao je Mačin.
Šila O'Šej kaže da “apsolutno nije obaviještena” o ispitivanjima.
“Sa nevinim djetetom od tri i po godine, nikada ne bih razmatrala tako nešto. Nikada ne bih dozvolila da moje dijete bude dio ispitivanja – nikada!”, rekla je ona.
Dokumentacija pokazuje da su ljekari bili svjesni da je Luk dobio hepatitis C već 1993. godine, ali mu nisu rekli do 1997.
U jednom od izvještaja se to potvrđuje i navodi da se o tome “nije razgovaralo sa pacijentom ili njegovom porodicom”.
Poslije uspješnog liječenja, Luk više nema hepatitis u organizmu.
Međutim, dokazi o kliničkim ispitivanjima izazvali su veliku zabrinutost.
“Pacijentu uvijek treba dati najbolju terapiju i uvijek su morali da daju pisani pristanak – ako te dvije stvari nisu ispunjene, onda bi se ispitivanje smatralo veoma problematičnim”, kaže Ema Kejv, profesor prava zdravstvene zaštite u Univerzitet Durham.
Profesor Edvard Tudenam, koji je 1980-ih bio ljekar za hemofiliju u Kraljevskoj slobodnoj bolnici, potvrdio je ove strahove.
Na pitanje da li misli da su etički standardi ispunjeni tokom kliničkih ispitivanja 1980-ih, jednostavno je odgovorio: “Ne”.
BBC istraga je otkrila da su doktori Mečin i Kernof bili među zajednicom ljekara sa sličnim istraživačkim ambicijama.
Specijalizovanu školu u blizini Altona, u Hempširu, pohađala je velika grupa dječaka hemofiličara.
Škola za djecu sa smetnjama u razvoju imala je odjeljenje NHS za hemofiliju, tako da su dječaci koji su imali krvarenje mogli brzo da se liječe, a zatim da se vrate na nastavu.
Njihov ljekar, Entoni Aronstam, koji je takođe umro, koristio je “jedinstvenu” grupu dječaka za opsežna klinička ispitivanja.
Jedna serija eksperimenata razmatrala je da li bi korišćenje tri do četiri puta više faktora osam nego što je normalno za dijete pomoglo da se smanji broj krvarenja.
Ovo je bio preventivni tretman, poznat kao profilaksa, uključivao je ponovljene injekcije sa inficiranim proizvodima faktora VIII i naknadne testove krvi.
Visoke koncentracije zaraženih krvnih produkata date su dječacima bez njihove – ili saglasnosti njihovih roditelja.
Od 122 učenika koji su pohađali Treloar's kolež između 1974. -1987. godine, 75 je do sada umrlo od infekcije HIV-om i hepatitisom C.
“Uprkos tome što su znali da je krv zaražena hepatitisom, počeli su ispitivanje koje je zahtijevalo da je primimo mnogo više nego što nam je potrebno”, kaže Geri Vebster, koji je nesvjesno bio dio toga.
“Bilo je mnoštvo studija u koje smo svi učestvovali, tokom 10 godina koliko smo bili u školi”, rekla je Ade Gudjir, učenica koledža Treloar's od 1980. do 1989. godine.
Kontroverzno, drugo ispitivanje je uključivalo placebo tretmane.
To je značilo da su neki dječaci, koji su mislili da su dobili faktor 8 da bi spriječili krvarenje, u stvari dobili fiziološki rastvor.
“Kada mislite da ste dobili terapiju, ovo mijenja vaše ponašanje. Više trčite, igrate grublje u fudbalu. Za hemofiličara, osjećate se pomalo nepobjedivim za kratko vrijeme poslije uboda. Ali sa placebom samo rizikujete svoj život mijenjajući svoje ponašanje”, kaže Vebster.
On je za BBC rekao da su ih kažnjavali u školi ako propuste injekcije.
“To bi značilo da su njihove procjene bile pogrešne i da smo mi, djeca, bili primorani da idemo po toj ivici”, kazao je on.
Težnja doktora Kernofa ka kliničkom napretku kroz istraživanje bila je rigorozna, kao i njegov lov na prikladne objekte za ispitivanja – štene i nevine hemofiličare – što je dovelo do toga da su oni koji su uključeni postajali sve mlađi i mlađi.
Četvoromesečna beba je bila uključena u ispitivanje.
Među njegovim studijama je bilo i jedno koje je upoređivalo infektivnost drugog proizvoda krvne plazme – krioprecipitata (krio) – sa koncentratima faktora VIII.
Krio je korišćen za liječenje blagih stanja zgrušavanja krvi.
Sadržao je protein faktora 8, ali u nižim koncentracijama i od manjeg broja davalaca i zbog toga se smatralo da je manje rizičan.
Potraga dr Kernofa za odgovarajućim ljudima dovela ga je do Marka Stjuarta, njegov brata i njihovog oca, jer su svi imali veoma blage slučajeve fon Vilebrandove bolesti – još jednog tipa poremećaja zgrušavanja krvi.
Njihov uobičajeni tretman je bio krio.
Kao dio svog testa, Kernof im je dao sve koncentrate faktora 8 umjesto toga.
“Dok nam nisu dali koncentrate, jednom mjesečno bi nam malo krvarilo iz nosa, otišli bi gore na krio i to bi bilo to”, kazao je on.
Sva trojica su zaražena hepatitisom C.
Markov brat i otac umrli su od raka jetre nakon što je infekcija napala ovaj organ. Nijednom nije rečeno da su zaraženi sve dok nije bilo prekasno za liječenje.
“Ljutnja je potcjenjivanje. Tvoj tata je u prednjoj kočiji, tvoj brat u drugoj, a ti si u trećoj – da znaš šta dolazi. Neće skrenuti sa tog kolosjeka. Ovako funkcioniše hepatitis C. To će te stići”, ispričao je Stjuart.
Čekamo objavljivanje rezultata o zaraženoj krvi, za koje se nadamo da će našim bivšim učenicima dati odgovore koje su čekali, navodi se u saopštenju kompanije Treloar.
Istraga o skandalu zaražene krvi biće završena 20. maja.