Najlakše je govoriti o časti, građanskoj hrabrosti i moralnom posrnuću društva kada se odgovornost uvijek nalazi negdje izvan vlastitog dvorišta. U Republici Srpskoj posebno je zanimljivo posmatrati kako se moralni kriterijumi dosljedno i beskompromisno primjenjuju kada je riječ o drugima – drugim institucijama, ustanovama, partijama i državama – naročito kada izborni rezultati jasno pokažu ko je pobjednik, a ko gubitnik. Međutim, kada je riječ o vlastitoj sredini, pogled odjednom postaje manje oštar. Tada se, po svemu sudeći, zaboravlja da se vlastiti balvan često ne vidi dok se kod drugih primjećuje i najmanji trn.
Postoji posebna vrsta licemjerstva koja se ne ogleda u odsustvu moralnih načela, već u njihovoj selektivnoj primjeni. Riječ je o onima koji su uvijek spremni da drugima drže lekcije o slobodi, odgovornosti i građanskoj hrabrosti, ali kada ista načela treba primijeniti na vlastitu ustanovu, političko okruženje ili radne kolege, odjednom otkrivaju složenost okolnosti, potrebu za uzdržanošću i brojne razloge zbog kojih baš sada nije pravi trenutak da se nešto kaže.
Upravo takvo moralisanje predstavlja jedan od ozbiljnijih problema dijela akademske zajednice u Republici Srpskoj. Ne zato što među profesorima, naučnicima i intelektualcima nema časnih ljudi, niti zato što je svaka javna uzdržanost dokaz kukavičluka. Problem nastaje kada akademska zajednica, umjesto da bude korektiv vlasti i čuvar javnog razuma, preuzme ulogu povremenog moralnog arbitra – spremnog da presuđuje drugima, ali ne i da iste kriterijume primjenjuje na vlastitu sredinu.
Povod za ovu polemiku jeste tekst „Sramota Republike Srpske“, koji, uzgred budi rečeno, na dobar način osvjetljava jedan od ključnih problema našeg društva – raskorak između javno proklamovanih moralnih načela i njihove primjene u praksi. U kontekstu odnosa vlasti Republike Srpske prema studentskim protestima u Srbiji, u tom se tekstu otvaraju važna pitanja političke poslušnosti, građanske odgovornosti i moralnog stanja društva.
Kritika vlasti koja neistomišljenike proglašava izdajnicima, slobodu okupljanja doživljava kao prijetnju, a javne institucije podređuje političkim interesima potpuno je legitimna. Štaviše, ona predstavlja važan čin javne odgovornosti. Međutim, upravo nas pozivanje na univerzalne moralne principe obavezuje da otvorimo i jedno neugodno, ali neizbježno pitanje: gdje su ti principi kada je riječ o djelovanju i reakcijama akademske zajednice kojoj pripadamo i autor teksta i ja?
Ako osuđujemo političke pritiske na univerzitete u Srbiji, jesmo li spremni da govorimo o političkoj zavisnosti univerziteta u Republici Srpskoj? Ako nam smeta partijska kontrola javnih ustanova, postavljamo li i u vlastitoj sredini pitanje kadrovske podobnosti i stvarnih granica akademske autonomije? Ako branimo pravo studenata da preispituju autoritete, podržavamo li ih i onda kada postavljaju neugodna pitanja o radu i odgovornosti naših univerziteta? I, konačno, ako smo spremni da kritikujemo akademski nepotizam na beogradskim fakultetima, jesmo li spremni da ga osudimo i u vlastitom akademskom okruženju?
Ako na ova pitanja ne želimo da odgovorimo ili ih uporno zaobilazimo, onda ne govorimo o dosljednom moralnom stavu, već o moralisanju koje principijelnu kritiku pretvara u sredstvo samopromocije.
Takvo moralisanje ima jednu značajnu prednost: gotovo ništa ne košta. Omogućava pojedincu da se predstavi kao branilac slobode, a da pritom ne ugrozi vlastiti položaj. Moguće je biti protiv autoritarizma, pod uslovom da je riječ o autoritarizmu negdje drugo. Moguće je braniti autonomiju univerziteta sve dok se ne postavi pitanje ko zaista upravlja akademskim institucijama i koliko je prostora ostalo za profesionalnu samostalnost. Moguće je zagovarati slobodu govora sve dok to ne podrazumijeva spremnost da se stane uz kolegu koji zbog svojih stavova trpi pritiske.
Tako moralni principi postaju nalik svečanom odijelu: oblače se za javne nastupe, konferencije i kolumne, a odlažu čim postanu nepraktični – odnosno, čim počnu da ugrožavaju vlastite interese.
Za vlastitu pasivnost akademska zajednica često pronalazi i posebno uvjerljiva opravdanja. Pozivanje na političku neutralnost postaje razlog za ćutanje pred zloupotrebom institucija. Naučna objektivnost služi kao izgovor za izbjegavanje stava o kršenju principa na kojima počiva akademski život. Potreba da se sačuva univerzitet pretvara se u argument za prećutkivanje svega što bi moglo uznemiriti njegove političke pokrovitelje.
Naravno, univerzitet ne treba da bude partijska ispostava, niti je svaki profesor dužan da komentariše svaki politički događaj. Akademska autonomija podrazumijeva i slobodu da se ne govori. Ali postoji suštinska razlika između prava na ćutanje i pretvaranja ćutanja u profesionalnu strategiju, naročito kada se istovremeno polaže pravo na moralni autoritet u javnosti.
Od akademske zajednice opravdano je očekivati više nego od prosječnog građanina. Ona raspolaže znanjem, ugledom i profesionalnom autonomijom, a njena odgovornost ne završava se održavanjem nastave, pisanjem naučnih radova i dodjelom diploma. Univerzitet je i institucija javnog povjerenja – mjesto na kojem argument treba da vrijedi više od političke podobnosti, a neslaganje ne smije predstavljati profesionalni rizik.
Kada oni koji predaju o demokratiji, etici, slobodi i kritičkom mišljenju ostaju nijemi pred pojavama koje u učionici bez teškoća prepoznaju kao društvene probleme, taj raskorak prestaje da bude samo pitanje lične dosljednosti. On postaje i obrazovni problem.
Kakvu poruku studentima šalje profesor koji slobodu mišljenja predstavlja kao temelj akademskog života, a prećutkuje pritiske kojima je ona izložena? Šta mladi mogu zaključiti o integritetu ako vide da profesionalni uspjeh ponekad više zavisi od prilagođavanja nego od odbrane vlastitih stavova?
Univerzitet tako rizikuje da ne obrazuje slobodne i odgovorne građane, već ljude koji će poslušnost smatrati najpouzdanijim putem do uspjeha. Ne zato što ih tome neposredno uči, već zato što im vlastitim primjerom pokazuje koje se vrijednosti zaista nagrađuju, a koje ostaju samo dio nastavnog programa.
Zbog toga podrška studentskim protestima u Srbiji ima puni smisao tek ako postane povod za samopreispitivanje u Republici Srpskoj. Ako su studenti zaslužili podršku zato što su se suprotstavili pritiscima, onda tu podršku ne treba mjeriti brojem pohvalnih tekstova i prigodnih izjava. Treba je mjeriti spremnošću da se isti principi brane i onda kada su studenti naši, kada njihovi zahtjevi pogađaju naše institucije i kada njihova podrška može ugroziti vlastiti profesionalni komfor.
Upravo se tada pokazuje razlika između solidarnosti i oportunizma. Solidarnost podrazumijeva spremnost da se princip brani i onda kada je to nepopularno, neprijatno ili profesionalno neisplativo. Oportunizam, nasuprot tome, znači podržavati isti princip samo onda kada je to bezbjedno, korisno i društveno poželjno.
Zato se rasprava o moralnom stanju Republike Srpske ne može završiti osudom političara i građana. Ona mora obuhvatiti i akademsku zajednicu, ali i druge, posebno one koji imaju znanje, položaj i javni autoritet da prepoznaju mehanizme društvene poslušnosti. Oni koji te mehanizme umiju da objasne, ali nemaju volje da ih preispitaju u vlastitoj sredini, ne mogu sebe izuzeti od odgovornosti za probleme koje opisuju.
I zato najveći nedostatak akademske zajednice nije to što nema uvijek odgovor na društvene izazove, već to što ponekad predugo čeka da odgovor postane bezbijedan. Moralna hrabrost ne mjeri se onim što govorimo kada je lako govoriti, nego onim što smo spremni da kažemo onda kada ćutanje donosi više koristi.