Psihologija društva koje je izgubilo povjerenje
Kako je moguće da su građani Srbije toliko dugo priželjkivali političku promjenu, a da se nakon pobjede studentske liste na parlamentarnim izborima 25. oktobra već mogu čuti glasovi koji predviđaju da od svega toga neće biti ništa? Zašto se značajan događaj koji je mnogima donio nadu dočekuje s toliko sumnje i straha od novog razočaranja? Zašto nam je ponekad lakše povjerovati da će se sve završiti loše nego dozvoliti sebi da pomislimo da bi stvari zaista mogle krenuti nabolje?
Čitajući komentare nakon studentske pobjede u Srbiji, upravo o tome razmišljam. Kao da se još nismo ni stigli obradovati, a već se pripremamo za razočaranje. Kao da smo se toliko navikli na loše ishode da nam je teško povjerovati da se pred nama možda zaista otvara prostor za promjenu.
Iz psihološke perspektive, takva reakcija nije neobična. Kada ljudi dugo žive u neizvjesnosti, uz osjećaj da se njihov glas ne čuje i da njihov trud ne donosi rezultate, vremenom mogu izgubiti povjerenje u mogućnost drugačijeg ishoda. Počinju očekivati najgore, unaprijed tražiti skrivene namjere i teško se prepuštaju nadi. Ako ne očekujemo mnogo, možda ćemo se manje razočarati. Međutim, takva emocionalna zaštita može nas udaljiti i od mogućnosti da prepoznamo nešto dobro.
Postoji razlika između toga da ne vjerujemo slijepo i toga da više ne možemo vjerovati nikako.
Naravno, izborna pobjeda ne znači da su svi problemi riješeni niti da pred Srbijom nema prepreka. Svaka promjena mora se potvrditi konkretnim postupcima, odgovornošću i rezultatima. Kritičnost je neophodna, ali postoji razlika između opravdanog opreza i uvjerenja da ništa nema smisla. Društvu su potrebni ljudi koji postavljaju pitanja i traže odgovornost, ali i oni koji su spremni da prepoznaju i podrže pozitivne pomake.
A šta je sa nama? Šta se događa u društvu Republike Srpske, u kojem se takođe često susrećemo s umorom, nepovjerenjem i uvjerenjem da se ništa ne može promijeniti? Koliko smo puta čuli da su svi isti, da se trud ne isplati i da je najbolje ne očekivati previše? Takve poruke ne ostaju samo u političkom prostoru. One postaju dio svakodnevnih razgovora, porodičnih odnosa i predstave koju mladi ljudi stvaraju o svojoj budućnosti.
Kada mladi odrastaju slušajući da se ništa ne može promijeniti, da se trud ne isplati i da je odlazak jedini put ka boljem životu, kakvu poruku dobijaju o vlastitoj mogućnosti da utiču na svijet oko sebe? Društveno nepovjerenje tako postaje mnogo više od političkog stava. Ono utiče na našu svakodnevicu, odnose i spremnost da učestvujemo u izgradnji zajednice.
Ne mislim da su političke okolnosti u Srbiji i Republici Srpskoj iste niti da se mogu jednostavno porediti. Ipak, psihološki obrasci dugotrajnog razočaranja, gubitka povjerenja i straha od novih neuspjeha mogu se prepoznati u oba društva. Upravo zato događaji u Srbiji mogu biti povod da se zapitamo koliko smo i sami izgubili sposobnost da vjerujemo u mogućnost promjene.
Kao psiholog, ne mislim da je naš zadatak da ljude uvjeravamo da će sve biti dobro. Važnije je da razumijemo vlastite reakcije i prepoznamo kada nas iskustvo upozorava na stvarnu opasnost, a kada nas prošlost navodi da unaprijed očekujemo isti ishod. Nada ne znači zatvaranje očiju pred problemima. Ona znači da, uprkos neizvjesnosti, ostavljamo prostor za drugačiju mogućnost.
Možda je upravo to naš najveći izazov: da naučimo da se nadamo, a da ne prestanemo kritički razmišljati; da budemo oprezni, a da ne postanemo zarobljenici straha.
Ne tražimo od sebe da vjerujemo da će sve uspjeti. Tražimo od sebe da ne odlučimo unaprijed da neće. Društvo koje izgubi svaku nadu teško može graditi budućnost, a društvo koje uz nadu sačuva kritičnost i odgovornost ima više prostora da tu budućnost mijenja.
Piše: Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut