Petak, 13. novembar 2026. godine decenijama se pojavljuje kao svojevrsni „datum apokalipse“, ali trojica naučnika koji su ga izračunali nisu predvidjela kraj svijeta. Njihov matematički model pokazao je šta bi se dogodilo kada bi se tadašnji trend rasta svjetske populacije nastavio bez ikakve promjene.
Zvuči kao scenario iz filma katastrofe: petak, 13. novembar 2026. godine.
Ipak, ovaj datum nisu odabrali astrolozi, proroci niti teoretičari zavjere. Pojavio se još 1960. godine u uglednom naučnom časopisu Science, u radu trojice istraživača – Hajnc(a) fon Ferstera (Heinz von Foerster), Patriše Mora (Patricia M. Mora) i Lorensa V. Amiota (Lawrence W. Amiot).
Ali u radu nema tvrdnje da će tog dana doći do nuklearne katastrofe, udara asteroida ili nestanka čovječanstva.
Njihov rad naslovljen je „Doomsday: Friday, 13 November, A.D. 2026“, odnosno „Sudnji dan: petak, 13. novembar 2026.“. Objavljen je 4. novembra 1960. godine u časopisu Science, a autori su na osnovu tadašnjih podataka modelirali dugoročni rast ljudske populacije. Science
U pitanju je mnogo zanimljiviji matematički eksperiment.
Kako su naučnici došli baš do 13. novembra 2026?
Autori su analizirali istorijske podatke o rastu ljudske populacije i zaključili da se tadašnji trend može približno opisati hiperboličnim rastom.
Takav model ima veoma neobično svojstvo: ukoliko se određeni obrazac nastavi nepromijenjenim, broj stanovnika ne raste samo veoma brzo, već matematički postaje beskonačan u konačnom trenutku.
Njihov proračun dao je vrijednost 2026,87. Kada je decimalni dio godine pretvoren u kalendarski datum, dobili su upravo 13. novembar 2026. godine. Originalni podnaslov rada jasno je objašnjavao uslov: ljudska populacija bi se tog datuma približila beskonačnosti ako bi nastavila rasti onako kako je rasla tokom prethodna dva milenijuma.
Dakle, nije izračunat datum kada će Zemlja nestati.
Izračunata je tačka u kojoj bi njihov matematički model prestao da daje fizički smislen rezultat.
Zbog toga je naslov „Doomsday“ bio provokativan – više upozorenje na posljedice nekritičkog produžavanja trenda nego proročanstvo o stvarnom smaku svijeta.
„Neće umrijeti od gladi, biće stisnuti do smrti“
Istraživanje je nastalo u vrijeme kada je nagli rast svjetske populacije bio jedna od velikih tema u nauci i politici.
Autori su pokušavali da objasne zbog čega se ljudska populacija ponaša drugačije od mnogih drugih bioloških populacija. Jedna od njihovih pretpostavki bila je da veći broj ljudi ne donosi samo veću potrošnju resursa, već može donijeti i više znanja, ideja, saradnje i tehnoloških rješenja.
U takvom sistemu veća populacija može povećavati sposobnost društva da pronađe nova rješenja i time dodatno podsticati rast.
Ali ako bi takav proces mogao trajati beskonačno, matematički model bi prije ili kasnije došao do apsurdnog rezultata.
Rad je zbog toga završen upečatljivom slikom da buduće generacije neće umrijeti od gladi, već će biti „stisnute do smrti“.
To nije bilo doslovno predviđanje načina na koji bi čovječanstvo moglo nestati, već slikovito objašnjenje posljedica modela.
2026. je stigla, ali svijet nije krenuo prema beskonačnosti
Šezdeset šest godina kasnije imamo priliku da vidimo gdje se njihov model razišao sa stvarnim svijetom.
Najvažnija stvar se dogodila upravo tamo gdje je model bio najosjetljiviji: stopa rasta stanovništva nije ostala ista.
Broj ljudi na planeti nastavio je da raste, ali je tempo rasta značajno usporen. Pad nataliteta u velikom dijelu svijeta promijenio je demografsku sliku mnogo više nego što je bilo moguće predvidjeti 1960. godine.
Prema posljednjim projekcijama Ujedinjenih nacija, svjetsko stanovništvo iznosilo je oko 8,2 milijarde ljudi 2024. godine. UN očekuje da će nastaviti da raste tokom narednih nekoliko decenija i dostići oko 10,3 milijarde sredinom 2080-ih, nakon čega bi trebalo postepeno da opada, na oko 10,2 milijarde do 2100. godine. UN procjenjuje i da postoji oko 80 odsto vjerovatnoće da će svjetska populacija dostići maksimum tokom ovog vijeka.
To je gotovo suprotna slika od one koju bi dao beskonačni rast iz modela iz 1960. godine.
Danas se veliki dio demografske debate više ne vrti samo oko prenaseljenosti, već i oko niskog nataliteta, starenja stanovništva i smanjenja broja stanovnika u pojedinim državama.
Prema UN-u, u više od polovine zemalja i područja svijeta fertilitet je već ispod približno 2,1 djeteta po ženi, nivoa koji je dugoročno potreban za održavanje populacije bez migracija.
Šta će se dogoditi 13. novembra?
Najvjerovatnije – ništa neobično.
Petak, 13. novembar 2026. godine biće zanimljiv samo zato što ćemo tada stići do datuma koji je 1960. godine proizveo matematički model ljudske populacije.
Nema naučnih dokaza da taj datum predstavlja kraj civilizacije, nestanak čovječanstva ili bilo kakav prirodni događaj.
Vrijednost tog starog rada danas je upravo u njegovom upozorenju: trend koji dugo traje ne mora trajati zauvijek.
Matematika može produžiti krivu u beskonačnost, ali ljudi mijenjaju ponašanje. Mijenjaju se natalitet, smrtnost, ekonomija, migracije, tehnologija, životni standard i društvene vrijednosti.
Zbog toga se i demografske projekcije stalno mijenjaju.
A šta je sa „još milijardu godina“?
Uz priču o 2026. godini na internetu se često pojavljuje i drugi naučni proračun – ovoga puta sa mnogo daljom vremenskom skalom.
Kazumi Ozaki i Kristofer T. Rajnhard (Christopher T. Reinhard) objavili su 2021. godine u časopisu Nature Geoscience rad „The future lifespan of Earth's oxygenated atmosphere“. Njihov model procjenjuje da bi atmosfera sa koncentracijom kiseonika većom od jedan odsto današnjeg nivoa mogla imati prosječan preostali vijek od oko 1,08 milijardi godina, uz statističku neizvjesnost od oko 0,14 milijardi godina.
Razlog je povezan sa veoma sporim promjenama klime, geoloških ciklusa i postepenim povećanjem Sunčevog zračenja.
Ali ni ovaj rad ne govori da će čovječanstvo živjeti još milijardu godina.
Istraživanje se bavi dugoročnom evolucijom Zemljine atmosfere i biosfere, a ne datumom nestanka ljudi. NASA-in program astrobiologije takođe naglašava da je riječ o proučavanju budućnosti kiseonika u atmosferi i njegovog značaja za biosferu.
Datum iz 1960. ipak je postao svojevrsna naučna fusnota
I tako dolazimo do neobične istorijske ironije.
Troje naučnika je prije 66 godina uzelo podatke o ljudskoj populaciji, uočilo obrazac i matematički ga produžilo u budućnost. Jednačina ih je odvela do 13. novembra 2026. godine.
Danas znamo da se taj scenario neće ostvariti.
Svijet neće postati beskonačno naseljen, niti će tog dana nastupiti „sudnji dan“.
Ali datum je ostao vrijedan pažnje upravo zato što pokazuje jednu od najvažnijih lekcija modeliranja budućnosti: kada se promijeni ponašanje sistema, mijenja se i budućnost koju model predviđa.
A 13. novembar 2026. tako će biti manje dan apokalipse, a više zanimljiv podsjetnik na to koliko je teško predvidjeti čovječanstvo – čak i kada za to imate matematiku.