Ova godina bila je obilježena brojnim pitanjima koja direktno utiču na položaj zaposlenih u zdravstvu Republike Srpske – od plata i naknada, preko vrednovanja rada i sistematizacije radnih mjesta, do pitanja socijalnog dijaloga i položaja sindikata u kolektivnom pregovaranju.
Samostalni sindikat radnika u zdravstvu i socijalnoj zaštiti Republike Srpske tokom cijele godine insistirao je na tome da se o pravima zaposlenih ne odlučuje bez njih i njihovih predstavnika. Istovremeno, tamo gdje je postojao prostor za konkretne pregovore, postignuti su i konkretni rezultati.
O tome šta je urađeno, šta još nije dovoljno dobro i koji su naredni koraci sindikata, razgovarali smo sa Aleksandrom Dragušićem, predsjednikom reprezentativne Sindikalne organizacije UKC Republike Srpske i zamjenikom predsjednika Samostalnog sindikata radnika u zdravstvu i socijalnoj zaštiti Republike Srpske.
Kada pogledate godinu i period iza nas, šta biste izdvojili kao najvažnije pitanje za koje se Sindikat borio?
Godina je za sindikate i radnike počela turbulentno. Mogli ste svjedočiti da su se odluke donosile bez našeg učešća i saopštavale neformalno, pa smo se, prije svega, u toj čitavoj konfuziji borili da vratimo socijalni dijalog u institucije. Najvažnije pitanje bilo je pozicioniranje sindikata kao jedinih legitimnih predstavnika radnika s kojima se mora voditi pravi socijalni dijalog. Tek nakon toga mogli smo razgovarati o platama i primanjima radnika, što i jeste primarno pitanje.
Nikada nismo tražili da se isključivo i samo povećaju plate; težili smo kreiranju stabilnog sistema, a ne reagovanju na već nastali problem. To je po meni pogrešno rješenje jer predstavlja kasnu reakciju na krizu, što rijetko ima puni pozitivni efekat. Mogu reći da smo se uspjeli adekvatno pozicionirati i da smo sa povećanjima primanja zatvorili jedan krug naših primarnih zahtjeva za ovu godinu.
Koliko su danas alarmantni odlasci stručnog kadra iz zdravstvenog sistema?
Kada jedna mala lokalna zajednica ponudi platu ljekaru na primarnom nivou od 5.000 KM i plaćen smještaj, vidimo gdje se nalazimo u pogledu deficitarnosti. Naravno, ne možemo i ne smijemo generalizovati ovaj problem. Deficitarnost i odlasci izraženiji su na primarnom nivou zdravstvene zaštite, kao i na kompleksnijim odjeljenjima sekundarnog nivoa. Najveći problem imaju oni domovi zdravlja u kojima odlazak jedne osobe podrazumijeva da ustanova nema dovoljan broj ljudi za normalnu organizaciju rada. Da li je to alarm – svakako jeste, ali ponovo se vraćamo na kreiranje stabilnog sistema, a ne na reakciju na već postojeće stanje. Ovo jeste i evropski trend, ali moramo pronaći rješenje jer je sada u pitanju opstanak zdravstvene zaštite u pojedinim sredinama.
Ako se ljekaru danas nudi plata od 5.000 KM i smještaj, šta nam to govori? Da li je problem samo u platama?
Plata jeste jedan od ključnih razloga, ali vjerovatno ne i jedini. Trebamo se zapitati šta smo pružili radniku pored same plate, u kakvim uslovima radi, kakvo je opterećenje na radnom mjestu, te može li riješiti egzistencijalna pitanja i ostvariti lične afinitete. Po onome što lično znam, ljudi odlaze i zbog nepravde. Ako me pitate kakve tačno nepravde, ulazimo u pitanja za sociologe, ali ključno je da ove probleme sigurno nećemo riješiti jednokratnim mjerama. Potreban je sistem koji funkcioniše i koji će prevenirati određene pojave. Tu su i pitanja težine posla i odgovornosti, te kako sve to utiče na radnika.
Šta kažu zvanične kalkulacije – kolika su danas primanja doktora, medicinskih sestara i tehničara u Republici Srpskoj?
Najčešće ne navodim egzaktne podatke jer po meni statistika u praksi rijetko pokazuje stvarno stanje, ali imali smo u ovoj godini aktivnost tokom koje smo objavljivali platne liste doktora i medicinskih sestara. Tada je tek svima sve postalo jasno i uvidjelo se da moramo biti tema dnevnog reda. Bitno je da smo uspjeli ostvariti dva povećanja plata, te zakonski regulisati zdravstveni dodatak koji je dio Zakona o platama i niko nam ga ne može izuzeti iz ukupnih primanja. Definisali smo i nemedicinski dodatak kroz kolektivne ugovore, pa smo u praksi djelimično zadovoljili i ovu kategoriju zaposlenih. Takođe, uspjeli smo konačno postaviti pitanje dežurstva i pripravnosti kao važan segment naših pregovora.
Da li su trenutna primanja konkurentna u odnosu na ono što se stručnom kadru nudi u inostranstvu i regionu?
Posljednja povećanja daju nadu da ovim trendom u bliskoj budućnosti možemo biti konkurentni regionu. Inostranstvo je ipak nedosanjani san, ali evropski pokazatelji nam govore da se i zdravstveni sistemi u tim državama – koje su nekada bile obećane zemlje za naše radnike – suočavaju sa sličnim problemima. Tu mislim na deficitarnost i primanja koja ne prate inflaciju. Uvijek ističem da plate moraju biti konkurentne, ali moramo stvoriti i uslove u kojima će zdravstveni radnik vidjeti perspektivu ovdje. Ako sistem godinama obrazuje kadar, a onda ga izgubimo čim stekne iskustvo, problem nije samo finansijski – to je sistemski problem, pa se ponovo vraćamo na značaj stabilnog sistema. Ako govorimo o konkurentnosti u pogledu stručnosti kadra, slobodno mogu reći da smo konkurentni u većini savremenih medicinskih oblasti.
Zašto je Sindikat posebno insistirao na dežurstvima i pripravnosti?
Rješavanje ovog pitanja velika je pobjeda sindikata u ovoj godini. Konačno smo, zajedno sa Sindikatom doktora medicine, ovo pitanje uspjeli postaviti kao presudno za zadržavanje kadra. Prethodnih godina bili smo u situaciji da su se dežurstva predstavljala kao privilegija, da su dobro plaćena i da je to tema bez prevelikog značaja. Zastupali smo stav da je to jedan od najodgovornijih segmenata rada i da nije adekvatno prepoznat u zakonu. Na osnovu tih argumenata uspjeli smo podići plaćanje dežurstava za 30 odsto, što svakako nije zanemarljivo. To je samo prvi korak; potrebno je težiti tome da se ovaj rad dodatno plati i da se redefiniše plaćanje punih radnih sati u ovom kontekstu.
Često insistirate na položaju nemedicinskih radnika. Zašto?
Sistem je bespotrebno podijelio radnike uvođenjem dodatka isključivo za zdravstvene radnike. Razumjeli smo stavove da je to urađeno zbog deficitarnosti i kao pokušaj da se zadrži stručni kadar, ali to nije bio dobar način. Problematika je bila u tome što je sav teret ovakvih odluka trpio sindikat, koji nikada nije bio za takvu podjelu radnika. Uvijek smo zastupali stav da ne smijemo zanemariti nijedan segment u sistemu zdravstva, jer se to posljedično odražava na njegovo funkcionisanje. Na kraju smo u većini ustanova uspjeli uvesti nemedicinski dodatak kao prelazno rješenje dok ovaj dodatak ne postane zakonska kategorija. Nemedicinski dodatak je sada dio naših pojedinačnih kolektivnih ugovora i može se mijenjati samo u kolektivnom pregovaranju sa reprezentativnim sindikatom. Smatram da smo ovo pitanje pravno jasno utvrdili i da je to trajna kategorija, te da ćemo u budućnosti razgovarati samo o njegovom povećanju.
UKC Republike Srpske izdvojio se kao pozitivan primjer. Šta ste konkretno postigli?
Objektivno, postigli smo sve što smo planirali u ovoj godini. Nemedicinski dodatak je kreacija u okviru UKC-a koja je potom primijenjena i u drugim ustanovama. Da li je to bila ideja sindikata? Jeste. Ali da li ste morali imati adekvatnog sagovornika? Svakako da jeste. Novo rukovodstvo pokazalo je da ima sluha za naše zahtjeve i sama atmosfera pregovaranja je drugačija. Uradili smo zaista mnogo, možda i više od mojih ličnih očekivanja, a najvažnije je da je sve to konkretan rezultat koji radnik može vidjeti na svojoj platnoj listi.
Godinu smo počeli izjednačavanjem koeficijenata licima sa posebnim ovlašćenjima i odgovornostima – tu mislim posebno na glavne sestre, što je bilo pitanje koje nismo mogli riješiti prethodnih 10 godina. Dalje, zajedno sa menadžmentom ustanove radili smo na maksimalizaciji koeficijenata ostalih radnika u skladu sa složenošću poslova koje obavljaju, što je takođe bilo otvoreno pitanje koje je godinama čekalo bolja vremena. Potreba izrade nove sistematizacije je tema koju smo godinama zagovarali i pokušavali o njoj pregovarati, ali bezuspješno. Danas smo prva ustanova koja je sistematično uvela VSS za medicinske sestre i tehničare različitih profila, čime je to pravo ostvarilo preko 100 radnika, a ovo je tek prva faza revizije sistematizacije.
Takođe, jasno smo definisali pitanje zdravstvenog dodatka za više od 2.600 radnika i tu nismo imali problema u kategorizaciji, dok većina drugih ustanova nije adekvatno prepoznala ko je zdravstveni radnik, a ko zdravstveni saradnik. Sve navedeno je najbolji dokaz da socijalni dijalog u ustanovi funkcioniše u punom obimu, a ovo je samo početak. U tom kontekstu idu velike pohvale za novo rukovodstvo ustanove i dr Šobota. Pozivam i ostale direktore ustanova da slijede ovaj primjer i budu prijatelji radnika i sindikata, a ne samo rukovodioci. Cilj nam je svima isti: zadovoljan i adekvatno plaćen radnik.
Pred Sindikatom je sada i pitanje zdravstvenih komora. Šta je vaš osnovni stav?
Nikada nismo sporili uređenje struke. Da li smatramo da je baš sada vrijeme za uvođenje novih komora? Lično smatram da još nije vrijeme i da treba sprovesti značajne reforme primarnog zakonodavstva, urediti druge aspekte na radnom mjestu, pa tek onda razmišljati o komorama. Kada je riječ o samom nacrtu zakona, on je katastrofalan. Imali smo stručnu raspravu u prethodnom periodu na kojoj smo izložili naše zamjerke. Ključno je pravilno razdvojiti ulogu komora i sindikata – tu mora postojati jasna granica. U nacrtu se djelokrug rada preklapa, što stvara konfuznu situaciju. Vidjećemo gdje će nas sve to odvesti. Potrebno je donijeti adekvatno zakonsko rješenje u kojem će biti definisane ključne stvari, a ne većinu problematičnih i nejasnih pitanja prebacivati na interne akte pojedinačnih komora.
Šta su konkretni naredni zahtjevi Sindikata?
U oktobru počinjemo sa zahtjevima koji se odnose na povećanje cijene rada, te stavljanje pitanja regresa u zdravstvu kao ozbiljne teme naših pregovora. Pripremili smo i prijedlog zakonskog definisanja nemedicinskog dodatka, kao i različite inicijative u okviru pojedinačnih ustanova. U 2027. godini očekuje nas izrada novog Kolektivnog ugovora, gdje ćemo težiti dodatnom unapređenju radno-pravnog statusa zaposlenih. Smatram da smo u ovoj godini uradili dosta toga, ali sve navedeno može biti samo početak za trajno uređenje našeg statusa.
Za kraj – šta biste poručili zaposlenima u zdravstvu?
Prije svega, da predano i odgovorno obavljaju svoj posao, jer su upravo radnici temelj svakog zdravstvenog sistema i kruna svakog društva. Kao sindikat uspjeli smo podići svijest o tome da problemi postoje i da se moraju rješavati sistematično i u kontinuitetu. Radnicima želim poručiti i da vjeruju svom Sindikatu. Ne možemo obećati da ćemo svaki problem riješiti preko noći, ali možemo obećati da nećemo odustati i da nas tek čekaju bitne aktivnosti. Naš cilj je da ono što smo postigli na UKC-u ne bude izuzetak, već način na koji ćemo ubuduće rješavati probleme zaposlenih u zdravstvu.