Škotska, Vels i Sjeverna Irska ulaze u novu fazu odnosa s Londonom, a zahtjevi za većom autonomijom, referendumima i, u pojedinim slučajevima, potpunom nezavisnošću postaju sve glasniji.
Posebno upečatljiv trenutak dolazi u septembru 2026. godine. Lideri Škotske nacionalne partije (SNP), velškog Plaid Cymrua i Sinn Féina sastaju se u Kardifu kako bi razgovarali o pravu svojih nacija na samoopredjeljenje. Prema izvještajima, politički lideri tri zemlje planiraju potpisivanje memoranduma kojim bi od Vestminstera tražili da pripremi i omogući ustavne promjene.
To je politički presedan. Prvi put od uspostavljanja devolucije tri britanske nacije izvan Engleske istovremeno predvode stranke koje se zalažu za nacionalno samoopredjeljenje. SNP je na vlasti u Škotskoj, Plaid Cymru u Velsu, dok je Sinn Féin najveća nacionalistička politička snaga u Sjevernoj Irskoj.
Škotska ostaje najveći problem
Najozbiljniji izazov za britansku uniju i dalje dolazi iz Škotske.
Na referendumu 2014. godine Škoti su odbacili nezavisnost sa 55 prema 45 posto glasova. Međutim, pitanje time nije nestalo. Istraživanja javnog mnijenja posljednjih godina pokazuju da se odnos snaga često kreće oko granice od 50 posto, a najnovije procjene navode oko 47 posto podrške nezavisnosti.
Politički problem za London dodatno komplikuje činjenica da škotski parlament sam ne može jednostavno raspisati novi referendum. Britanski Vrhovni sud je 2022. jednoglasno zaključio da škotski parlament nema ovlaštenje da sam donese zakon kojim bi raspisao referendum o nezavisnosti. Za referendum bi, u sadašnjem ustavnom okviru, bila potrebna saglasnost britanskog parlamenta odnosno promjena relevantnih ovlaštenja.
Upravo tu nastaje jedan od ključnih sukoba: Škotska tvrdi da pravo na odlučivanje o vlastitoj budućnosti pripada škotskim biračima, dok Vestminster insistira da je pitanje ustavnog integriteta Ujedinjenog Kraljevstva rezervisano za centralnu vlast.
Vels više nije samo posmatrač
Dugo je škotski nacionalizam bio glavni simbol unutrašnjih britanskih podjela. Danas se situacija mijenja.
Izborni uspjeh Plaid Cymrua u Velsu 2026. godine otvorio je novu političku eru. Stranka koja zagovara velšku samostalnost prvi put je dobila mogućnost da predvodi devoluiranu vlast. Time je pitanje velške nezavisnosti prešlo iz sfere kulturnog nacionalizma u ozbiljnu parlamentarnu politiku.
Ipak, Vels nije Škotska. Podrška potpunoj nezavisnosti još je znatno slabija nego što je podrška većoj autonomiji. Prema najnovijim podacima koji se navode u britanskim izvještajima, oko 32 posto Velšana podržalo bi nezavisnost kada bi se referendum održavao sada.
To znači da se ne može govoriti o neposrednom raspadu Ujedinjenog Kraljevstva. Ali se može govoriti o promjeni političkog pitanja: umjesto da se raspravlja samo o tome koliko ovlasti treba prenijeti iz Londona, sve se češće postavlja pitanje treba li London uopšte zadržati konačnu riječ o ustavnom statusu pojedinih nacija.
Sjeverna Irska — najkonkretniji put ka promjeni granice
Najspecifičnija je situacija u Sjevernoj Irskoj.
Za razliku od Škotske i Velsa, mogućnost promjene ustavnog statusa Sjeverne Irske izričito je ugrađena u mirovni sporazum iz 1998. godine. Sporazum na Veliki petak predviđa mogućnost referenduma o ujedinjenju Irske ako britanska vlada procijeni da postoji vjerovatnoća da bi većina birača podržala takvu promjenu. Za promjenu statusa potrebna je većina u Sjevernoj Irskoj, kao i većina u Republici Irskoj.
Zato se pitanje irskog ujedinjenja posljednjih godina sve češće vraća u centar britanske politike.
Aktuelnu debatu dodatno je podgrijala podrška američkog predsjednika Donalda Trumpa ideji ujedinjene Irske tokom njegove posjete Irskoj u septembru 2026. Irski premijer Micheál Martin, međutim, ocijenio je da referendum o ujedinjenju trenutno vjerovatno ne bi bio uspješan.
Drugim riječima, mogućnost postoji, ali politički uslovi za njeno ostvarenje još nisu sazreli.
Šta se zapravo raspada?
Možda je pogrešno pitanje: „Raspada li se Velika Britanija?“
Preciznije pitanje glasi: može li model po kojem London određuje pravila za četiri nacije opstati u svom sadašnjem obliku?
Ujedinjeno Kraljevstvo nema klasičnu federalnu strukturu. Škotska, Vels i Sjeverna Irska imaju vlastite parlamente i vlade, ali konačni ustavni autoritet i dalje pripada Vestminsteru. Taj asimetrični sistem postaje sve teži za upravljanje kako se političke preferencije četiri dijela zemlje međusobno udaljavaju.
Brexit je dodatno produbio problem. Škotska je na referendumu 2016. velikom većinom glasala za ostanak u Evropskoj uniji, dok je većina birača u Ujedinjenom Kraljevstvu glasala za izlazak. Time je nastao osjećaj da politička odluka donesena na nivou cijele države može dugoročno promijeniti položaj jedne nacije protiv njene većinske volje.
Upravo zato pitanje nezavisnosti više nije samo pitanje identiteta. Ono je povezano sa ekonomijom, odnosom prema Evropi, energetikom, socijalnom politikom i načinom raspodjele političke moći.
London pokušava zadržati kontrolu
Britanska centralna vlast zasad nema namjeru da olakša raspad unije.
Problem je, međutim, što se politički teren promijenio. Aktuelni premijer Andy Burnham suočen je sa zahtjevima da precizira kako bi njegova vlada odgovorila na eventualni novi škotski zahtjev za referendumom. Njegove izjave o mogućnosti referenduma u slučaju jasne većinske podrške već su dodatno podstakle raspravu među nacionalistima.
U međuvremenu, u Sjevernoj Irskoj London pokušava riješiti ozbiljne probleme funkcionisanja devoluirane vlasti, uključujući budžetski pritisak i sporove oko institucija podjele vlasti.
Centralna vlada tako istovremeno pokušava da održi teritorijalni integritet države i da upravlja sve snažnijim zahtjevima za decentralizacijom.
Da li je raspad neizbježan?
Nije.
Činjenica da su nacionalističke stranke politički ojačale ne znači automatski da većina građana želi nezavisnost. Izbori nisu referendumi o ustavnom statusu. Građani mogu glasati za SNP zbog škotske socijalne politike, za Plaid Cymru zbog velških interesa ili za Sinn Féin zbog pitanja javnih usluga i ekonomije, a da pritom nisu spremni glasati za potpuno napuštanje Ujedinjenog Kraljevstva.
Upravo je to važno upozorenje koje se često izgubi u dramatičnim naslovima. Reuters je nakon izbora u maju 2026. ocijenio da raspad Ujedinjenog Kraljevstva nije neposredan i da su birače motivisala brojna pitanja koja nemaju direktne veze sa nezavisnošću.
Ali politička matematika se ipak promijenila.
Unija na raskrsnici
Britanska unija je preživjela ratove, ekonomske krize, promjene vlasti, članstvo u Evropskoj uniji i Brexit. Međutim, sada se suočava sa nečim drugačijim: istovremenim jačanjem različitih nacionalnih projekata unutar vlastitih granica.
Škotska traži novu priliku da odluči o nezavisnosti. Vels prvi put ima nacionalističku vlast koja ozbiljno govori o samostalnosti. U Sjevernoj Irskoj ujedinjenje sa Republikom Irskom više nije samo istorijska ideja, već ustavna mogućnost predviđena mirovnim sporazumom.
Zato se Ujedinjeno Kraljevstvo danas ne raspada pred našim očima — ali se njegova stara politička konstrukcija vidljivo troši.
Najveća opasnost za London možda nije jedan veliki referendum koji bi preko noći srušio uniju. Veća je mogućnost postepenog procesa u kojem svaka od nacija dobija sve više političke autonomije, dok zajedničke institucije postaju sve slabije.
Ako se taj trend nastavi, pitanje budućnosti Ujedinjenog Kraljevstva neće više biti pitanje da li treba mijenjati njegov ustavni poredak, nego koliko će ta promjena biti duboka — i hoće li se završiti novim federalnim aranžmanom ili stvaranjem nekoliko nezavisnih država.
Za sada, zastava Ujedinjenog Kraljevstva još se vijori iznad Vestminstera. Ali politički temelji unije više nisu tako čvrsti kao što su bili.