U Bosni i Hercegovini je u petak zvanično počela predizborna kampanja za Opšte izbore, koji će biti održani 4. oktobra. Preciznije, još jedna izborna predstava u kojoj će narednih mjesec dana građani na bilbordima, televizijskim ekranima i društvenim mrežama gledati dobro poznata lica, slušati poznate poruke i obećanja o boljoj budućnosti.
Slogani su, naravno, novi. Barem na prvi pogled.
„Živimo slobodno“, „Samo SDA“, „Jedna država, jedan tim“, „Domovinu gradimo djelima“, „Pravda se vraća u Srpsku“, „Uvijek uz narod, uvijek uz Srpsku“… Politički marketing i ove godine pokušava u nekoliko riječi spakovati ono što bi stranke trebalo da urade u naredne četiri godine.
A kada se današnje poruke uporede sa onima koje smo slušali prije četiri, osam, dvanaest ili trideset godina, šta se zaista promijenilo.
Zato smo odlučili da se vratimo unazad.
Izbori 2022. godine
Prije četiri godine u Federaciji BiH, SDA je nastupala pod sloganom „Sigurno“, dok je SDP sa Denisom Bećirovićem i sloganom „Da svane dan“ igrao na kartu otpora vlasti. HDZ BiH je porukom „Zajedništvom do pobjede“ ponovo mobilisao birače na temi legitimnog predstavljanja, a DF sa sloganom „Za građansku državu“ nastavio da eksploatiše priču o ugroženom suverenitetu.
S druge strane entitetske linije, u Republici Srpskoj SNSD je sa sloganom „Jer volimo Srpsku“ nastupao kao jedini štit od navodnih spoljnih neprijatelja, dok je opozicija kroz SDS („Živjećeš bolje“) i PDP („Republika Srpska mora da se brani“) pokušala ponuditi kontranarativ, dočaran performansima poput golmanskog dresa Draška Stanivukovića.
Uprkos pompezno najavljivanim „sudbonosnim izborima“, suština predizborne mašinerije u oba entiteta ostala je potpuno van stvarnog života i običnih problema čovjeka u BiH.
Izbori 2018. godine
U 2018. godini SDA u kampanju ušla sa sloganom „Snaga naroda“. SDP je poručivao „Zemlja za sve nas“, dok je Demokratska fronta kampanju gradila oko poruke „BiH pobjeđuje“. Naša stranka je nastupala sa sloganom „Zajedno i tačka“. U Republici Srpskoj poruke su bile još direktnije. SNSD je birače pozivao „Pod zastavom Srpske“, SDS je poručivao „Vratiti Srpsku narodu“, dok je Vukota Govedarica, kao kandidat opozicije za predsjednika Republike Srpske, nastupao sa sloganom „Sviće“. Zajednička parola Saveza za promjene bila je „Dan pobjede Srpske“. Vjerovatno se sjećate i ovih – “Lista koja blista”, “Nesalomljivi”, “Ekonomija a ne dinastija”…
I na mitinzima i skupovima sve već viđeno – retorika podjela, priče o pobjedi, jedinstvu, prosperitetu, svijetloj sutrašnjici, pa red pjesme i igara. Za razliku od prethodnih godina, ovaj put su izostala čak i obećanja, kao i bilo kakva ozbiljnija priča o stvarnim problemima – zapošljavanju, kriminalu, korupciji, zdravstvenom sektoru, masovnom odlasku sa ovih prostora ili putu BiH ka EU, na kojem smo ozbiljno usporili…
Izbori 2014. godine
Na Opštim izborima 2014. godine politički marketing ponovo je biračima nudio poznati paket: „promjene“, „bolji život“ i politiku „uz narod“. SDA je kampanju gradila oko poruke „Za promjene“, dok su druge stranke birače pokušavale pridobiti sloganima „S narodom“ i „Uz narod“. U Republici Srpskoj SNSD je nastupao sa porukom „Za Srpsku“, PDP sa sloganom „Pridruži se promjenama“, NDP sa „Pokret za preokret“, a SDS sa porukom „Da živimo bolje“.
Na kraju izborne trke, u Predsjedništvo BiH izabrani su Mladen Ivanić, Bakir Izetbegović i Dragan Čović. No, iznad različitih slogana i političkih programa dominirala je jedna riječ – promjene. Gotovo svaka politička opcija nudila je svoj put, svoj preokret i svoju verziju boljeg života, potvrđujući da je „promjena“ i 2014. godine bila jedna od najjačih i najčešće korištenih riječi u političkom marketingu.
Izbori 2010. godine
Na Opštim izborima 2010. godine dva od tri ranija člana Predsjedništva BiH zadržala su pozicije – Nebojša Radmanović i Željko Komšić, dok je Stranka za BiH izgubila člana Predsjedništva, a bošnjački član postao je Bakir Izetbegović.
Kampanju su ponovo nosile teme teritorijalnog uređenja, statusa Republike Srpske, ekonomije i korupcije. HDZ je zagovarao „Četvrtu federalnu jedinicu Sarajevo“, dok se iz hrvatskog političkog korpusa čula poruka „Hrvati moraju imati svoju Hrvatsku republiku“. Kandidat SDS-a Ognjen Tadić poručivao je: „Ili Dejton ili samostalna Republika Srpska“, dok je Stranka Radom za boljitak obećavala „100.000 novih radnih mjesta“. Fahrudin Radončić tražio je dvije godine da od BiH napravi „veliko gradilište“.
Korupcija je također bila nezaobilazna tema. SDP je najavljivao reformu javnih nabavki i suzbijanje privrednog kriminala, utaje poreza i korupcije, dok je SDA prognozirala rast BDP-a od 4,5 posto. Dvije godine kasnije, 2012, BDP je zabilježio pad od 1,2 posto. SDA i Stranka za BiH kampanju su sažele u poruke „Narod zna“ i „Država prije svega“ – parole koje su, uz pitanja identiteta i teritorije, trebale pridobiti birače.
Izbori 2006.
Predizbornu kampanju za opće izbore 2006. godine obilježile su snažne nacionalne poruke, velika obećanja i političko podizanje tenzija. HDZ je biračima poručivao „Više nije sporan treći entitet“, dok je Milorad Dodik kroz SNSD govorio da su „stavili zarez na priču o referendumu“, otvarajući pitanje statusa Republike Srpske. Nasuprot tome, Stranka za BiH nastupala je sa sloganom „100% BiH“, dok su stranke iz Republike Srpske odgovarale porukom „Republika Srpska neće biti ukinuta“.
U isto vrijeme, političari su biračima nudili i ekonomska rješenja – od obećanja „100.000 novih radnih mjesta“ do izgradnje „300 kilometara brzih cesta“ i nastavka Koridora 5C. SDP BiH je kampanju gradio i na obećanju „odlučne borbe protiv korupcije i siromaštva“, dok su se u političkom nadmetanju pojavile i optužbe poput poruke „Vlada sprema izbornu prevaru“. Tako su izbori 2006. pokazali već poznatu matricu bh. političkih kampanja- jedni su glasove tražili kroz strah za teritoriju i nacionalni identitet, drugi kroz obećanja o poslu, razvoju i boljem životu.
Na ovim izborima SDA je po prvi put izgubila mjesto bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, a izabran je Haris Silajdžić. Takođe, po prvi put svoje mjesto u Predsjedništvu BiH gubi i HDZ, a za hrvatskog člana izabran je Željko Komšić ispred SDP-a. SNSD po prvi put osvaja samostalno mjesto za srpskog člana Predsjedništva BiH, a mandat je osvojio Nebojša Radmanović.
Izbori 2002.
Opšti izbori u Bosni i Hercegovini održani 5. oktobra 2002. godine bili su važni i zbog toga što su predstavljali prve poslijeratne izbore organizovane prema domaćem izbornom zakonodavstvu i od strane domaćih vlasti, uz još uvijek snažno prisustvo međunarodne zajednice. Istovremeno, to su bili prvi izbori na kojima su izabrani zvaničnici dobili četvorogodišnji mandat, umjesto dotadašnjeg dvogodišnjeg. Politički ambijent obilježili su pad podrške Alijansi za promjene, koaliciji predvođenoj SDP-om, i povratak nacionalnih stranaka na dominantne pozicije. U kampanji su se, pored nacionalnih tema, isticala obećanja o poboljšanju životnog standarda, privrednom razvoju i evropskim integracijama.
Političari su, međutim, i tada veliki dio kampanje zasnivali na nacionalnoj retorici. SDS je nastupao sa parolom „Glasajmo srpski“, kratkom i direktnom porukom koja je jasno naglašavala nacionalno političko okupljanje.
Četvrti višestranački izbori u BiH donijeli su novi saziv Predsjedništva BiH: izabrani su Mirko Šarović kao srpski, Dragan Čović kao hrvatski i Sulejman Tihić kao bošnjački član Predsjedništva.
Mandat, međutim, nije ostao nepromijenjen do kraja. U martu 2005. godine visoki predstavnik Paddy Ashdown smijenio je Dragana Čovića sa funkcije člana Predsjedništva BiH nakon što je odbio podnijeti ostavku u vezi sa optužnicom koja je protiv njega bila podignuta. Parlamentarna skupština BiH je potom izabrala Ivu Miru Jovića za novog hrvatskog člana Predsjedništva.
Političke posljedice tog perioda osjetile su se i unutar HDZ-a BiH, gdje su se tokom narednih godina produbljivale unutrašnje podjele. One će 2006. godine kulminirati nastankom HDZ-a 1990.
Izbori 1998.
Opšti izbori održani 12. i 13. septembra 1998. godine donijeli su prvo veliko političko preslagivanje nakon rata. U Republici Srpskoj posebno se izdvojila koalicija Sloga, koju su činili SNS Biljane Plavšić, Socijalistička partija RS i SNSD Milorada Dodika. Na njihovim kampanjskim materijalima isticala se poruka „Za bolji život u Srpskoj“.
SDS je, s druge strane, kampanju gradio oko snažnijeg nacionalnog narativa, a u arhivskim materijalima OHR-a zabilježena je poruka „Za Srpsku iz dna srca“. Izbori su donijeli značajan zaokret: Sloga je potisnula SDS iz vlasti, a Milorad Dodik postao je predsjednik Vlade Republike Srpske. Za članove Predsjedništva BiH izabrani su Alija Izetbegović, Ante Jelavić i Živko Radišić. Već tada se, dakle, vidjela formula koja će se ponavljati i narednih decenija: jedni nude zaštitu nacionalnog interesa, drugi bolji život – a svi obećavaju da će nakon izbora biti bolje.
Izbori 1996. godine
Prvi izbori nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma održani su 14. septembra 1996. godine. U političkom smislu, dominaciju su zadržale tri nacionalne stranke – SDA, SDS i HDZ BiH.
U Predsjedništvo BiH izabrani su Alija Izetbegović, Momčilo Krajišnik i Krešimir Zubak. Kampanju su snažno obilježile nacionalne i ratne teme, a SDA je na svojim plakatima koristila poruku „U svojoj vjeri na svojoj zemlji“.
Istovremeno, OSCE je biračima slao nešto drugačiju poruku. Na njegovim predizbornim plakatima stajalo je „Izaberite najbolje“, uz fotografije voća i povrća koje je tokom rata bilo deficitarno.
Bili su to prvi izbori nakon rata – formalno demokratski, ali održani u društvu koje je još uvijek bilo duboko podijeljeno i pod snažnim međunarodnim nadzorom.
Izbori 1990. godine
I na kraju, kako je sve počelo- novembar 1990. i prvi slobodni višestranački izbori u Bosni i Hercegovini.
Na prvim višestranačkim izborima SR BiH održanim 18. novembra 1990. godine, pobjedu su odnijele nacionalne stranke- Stranka demokratske akcije, Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica. Predsjednik Predsjedništva SR BiH postaje Alija Izetbegović (SDA), Predsjednik Skupštine postaje Momčilo Krajišnik (SDS), dok na čelo Vlade dolazi Jure Pelivan iz HDZ-a.
Ovo su neki od izbornih slogana i plakata iz predizborne utrke 1990. godine a koje je zabilježio čuveni bh. fotograf Milomir Kovačević i prezentovao javnosti putem izložbe „Strašni izbori 1990.“
