Završetak velike vježbe „Brzi odgovor 2026“ ponovo je otvorio pitanje podjele odgovornosti između EU, NATO-a i SAD na zapadnom Balkanu – posebno u BiH i na Kosovu
Završena je ovogodišnja velika vojna vježba EUFOR-a „Brzi odgovor 2026“, ali iza demonstracije vojne spremnosti ostaje mnogo važnije strateško pitanje: kako će izgledati bezbjednosna arhitektura Bosne i Hercegovine i zapadnog Balkana u narednim godinama?
Vježba je trajala od 22. avgusta do 3. septembra, uz učešće pripadnika EUFOR-a iz 24 zemlje i dodatnih rezervnih snaga iz osam država. Posebno je bilo značajno učešće jedinice za brzo reagovanje iz KFOR-a, NATO misije na Kosovu.
Upravo ta sve izraženija saradnja dvije međunarodne misije – jedne pod okriljem EU, druge pod komandom NATO-a – dobija dodatnu težinu u trenutku kada Sjedinjene Američke Države insistiraju da evropske zemlje preuzmu veći dio odgovornosti za bezbjednost sopstvenog kontinenta i njegovog susjedstva.
EUFOR i KFOR sve bliži
Učešće KFOR-a u „Brzom odgovoru“ nije potpuno nova pojava, ali ovogodišnja vježba pokazala je koliko su dvije misije operativno povezane.
EUFOR je vježbom testirao sposobnost brzog jačanja svog prisustva širom BiH, dok je KFOR dao doprinos kroz svoju jedinicu za brzo reagovanje. Istovremeno, Oružane snage BiH i domaće policijske strukture učestvovale su u koordinaciji aktivnosti.
EUFOR je posebno naglasio da je „Brzi odgovor“ redovna, unaprijed planirana vježba i da nije reakcija na neki konkretan bezbjednosni incident. Cilj je provjera sposobnosti brzog raspoređivanja i djelovanja u slučaju potrebe.
Ipak, širi politički kontekst čini ovogodišnje aktivnosti posebno zanimljivim.
EUFOR djeluje u BiH u okviru mandata Savjeta bezbjednosti UN, dok KFOR svoj mandat takođe zasniva na Rezoluciji 1244 Savjeta bezbjednosti. Riječ je, dakle, o dvije međunarodne misije čija je legitimnost povezana sa sistemom kolektivne bezbjednosti uspostavljenim nakon završetka hladnog rata.
Amerika želi da Evropa preuzme veći teret
Promjena američkog odnosa prema evropskoj bezbjednosti mogla bi dugoročno imati posljedice i po zapadni Balkan.
Administracija Donalda Trampa već duže insistira na tome da evropske zemlje moraju preuzeti veći dio tereta kada je riječ o vlastitoj odbrani i bezbjednosti.
To ne znači da se Vašington povlači sa Balkana, ali otvara pitanje kako će izgledati raspodjela odgovornosti ukoliko SAD zaista smanje dio svog vojnog angažmana u Evropi.
Za BiH je to posebno važno jer je upravo američka uloga bila presudna u vojnom aspektu implementacije Dejtonskog sporazuma, dok je Evropska unija vremenom preuzimala sve veću odgovornost u civilnom i političkom dijelu međunarodnog prisustva.
Zbog toga se danas ponovo postavlja pitanje: da li će Evropa postepeno preuzeti i veći dio vojne odgovornosti za prostor koji je decenijama bio pod snažnim američkim bezbjednosnim kišobranom?
Važna poruka Metjua Vitakera
Da se Washington ne odriče zapadnog Balkana pokazuje i poruka američkog ambasadora pri NATO-u Metjua Vitakera.
On je 3. septembra, nakon sastanka sa ambasadorom Srbije pri NATO-u Branimirом Filipovićem, na društvenoj mreži X napisao da su razgovarali o zajedničkoj posvećenosti očuvanju mira i stabilnosti na zapadnom Balkanu.
Poruka je diplomatski kratka, ali politički značajna.
Ona pokazuje da Balkan i dalje ostaje dio američkog bezbjednosnog interesa, čak i u trenutku kada Washington razmatra drugačiju raspodjelu vojnih resursa.
Drugim riječima, veće evropsko prisustvo ne mora značiti američko napuštanje Balkana. Mnogo vjerovatniji scenario je promjena podjele poslova između SAD i evropskih saveznika.
Da li KFOR čeka „put SFOR-a“?
Najzanimljivija paralela može se povući sa Bosnom i Hercegovinom.
SFOR, tadašnja NATO misija u BiH, 2004. godine je zamijenjen EUFOR-om. Time je veliki dio odgovornosti za vojno održavanje bezbjednog okruženja prešao sa NATO-a na Evropsku uniju.
Danas se pitanje slične transformacije indirektno postavlja i u slučaju Kosova.
NATO je 12. juna ove godine zvanično objavio da će tokom narednih godinu dana postepeno optimizovati raspored i položaj KFOR-a, pozivajući se na poboljšanje bezbjednosne situacije. Istovremeno, NATO naglašava da će promjene biti uslovljene stanjem na terenu i da se mogu vratiti unazad ukoliko bezbjednosna situacija to bude zahtijevala.
To nije najava povlačenja KFOR-a, ali jeste potvrda da se raspored snaga već mijenja.
NATO je, između ostalog, počeo da uključuje pripadnike Kosovske policije u svoju bezbjednosnu arhitekturu na području manastira Visoki Dečani, dok KFOR i dalje ostaje prvi odgovor na bezbjednosne incidente u toj zoni.
Balkan između NATO-a i EU
Upravo tu se može otvoriti nova strateška konstrukcija.
Umjesto klasičnog američkog vojnog prisustva kao glavnog oslonca, budući model mogao bi podrazumijevati veću ulogu evropskih članica NATO-a, snažniju vojnu komponentu EU i nastavak američkog strateškog prisustva iz pozadine.
BiH i Kosovo u tom modelu ostaju dva ključna testa.
U BiH bi EUFOR nastavio da bude osnovna vojna međunarodna misija, dok bi NATO i SAD ostali važni kroz širu bezbjednosnu infrastrukturu i političku podršku.
Na Kosovu bi KFOR nastavio svoju misiju, ali uz postepeno prilagođavanje rasporeda i potencijalno veći oslonac na evropske saveznike i lokalne bezbjednosne strukture.
Šta donosi naredni period?
Ovogodišnji „Brzi odgovor“ zato nije važan samo zbog onoga što se vidjelo na terenu.
Vježba je pokazala da EUFOR može brzo dobiti pojačanje iz različitih evropskih država, da postoji operativna saradnja sa KFOR-om i da međunarodne snage i dalje imaju sposobnost brzog reagovanja u BiH.
Istovremeno, NATO već mijenja raspored KFOR-a, dok Washington od Evrope traži veće ulaganje i veću odgovornost za evropsku bezbjednost.
Zbog toga je sasvim moguće da će naredni mjeseci donijeti više odgovora na pitanje ko će i na koji način garantovati bezbjednost zapadnog Balkana u vremenu kada se mijenja odnos snaga unutar zapadnog savezništva.
Za BiH je posebno važno što EUFOR ostaje na terenu i što je njegova sposobnost brzog pojačanja upravo demonstrirana. Za Kosovo je važna najavljena optimizacija KFOR-a.
A za cijeli region ostaje mnogo veće pitanje:
Da li svjedočimo samo prilagođavanju postojećeg sistema – ili se pred našim očima gradi nova bezbjednosna arhitektura Balkana, u kojoj će Evropa morati da preuzme mnogo veći dio posla koji su decenijama nosile Sjedinjene Američke Države?