Prenosimo, u prevodu i uz redakcijsku prilagodbu, autorski tekst Dahlije Scheindlin, objavljen 31. avgusta u izraelskom listu Haaretz. Autorka reakcije na smrt Ratka Mladića posmatra iz izraelske perspektive i povlači paralelu između odnosa Srbije prema ratovima devedesetih i pitanja s kojima se, prema njenom mišljenju, izraelsko društvo suočava zbog rata u Gazi. Stavovi izneseni u tekstu su stavovi autorke.
Reakcije u Srbiji na smrt Ratka Mladića 27. avgusta izazvale su zaprepaštenje širom svijeta. Komandant Vojske Republike Srpske, kojeg je međunarodni sud 2017. godine osudio za genocid i druge ratne zločine počinjene nad Bošnjacima tokom rata u Bosni i Hercegovini, posljednje dane proveo je u zatvoru u Hagu.
Njegovo lice za mene će zauvijek ostati povezano sa užasima u Bosni koji su početkom devedesetih šokirali svijet – i mene, tada studenticu.
U Srbiji je dočekan kao heroj. Zastave su spuštane na pola koplja, a nacionalistički političari u Beogradu, zajedno sa političarima iz Republike Srpske, govorili su o njemu sa divljenjem. Snimci su pokazivali ljude okupljene oko improvizovanih mjesta sjećanja na Mladića.
Svijet se pita: kako je moguće da nema kajanja? Trideset godina nakon završetka rata, zar nema odbacivanja izgladnjivanja Bošnjaka iza bodljikave žice, masovnih silovanja, kostiju zakopanih u srebreničkoj zemlji?
Bio je to rat tokom kojeg je izraz „etničko čišćenje“ praktično ušao u svakodnevni međunarodni politički rječnik. Sjećam se vremena kada se još pisao pod navodnicima.
Ali gledajući te prizore iz Tel Aviva, nisam osjetila iznenađenje.
Osjetila sam jezu prepoznavanja.
Svijet već tri godine pita kako Izrael može prihvatiti ono što radi u Gazi. Reakcija Srbije učinila mi se poput pogleda u duh izraelske budućnosti.
Pitala sam se: hoće li Izraelci za trideset godina Benjamina Netanyahua sa poštovanjem slaviti kao heroja koji je branio zemlju? A šta će biti sa Yoavom Gallantom, ministrom odbrane tokom prve godine rata u Gazi, čovjekom koji se zalagao za potpunu opsadu i vodio nemilosrdan rat?
Njih dvojica su, uostalom, Izraelci protiv kojih su pokrenuti postupci pred Međunarodnim krivičnim sudom.
Druga stvar koju sam shvatila, dok su stizale reakcije ljudi koji su preživjeli ratove u bivšoj Jugoslaviji, jeste da Mladićeva smrt ne donosi mir.
Prijatelji iz tih zemalja govorili su mi da njegova smrt nikada ne može izliječiti rane koje su on i druge srpske ultranacionalističke snage ostavili za sobom.
Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica i sam preživjeli genocida, napisao je da je pokušao izgraditi bolji život ne čekajući Mladićevu smrt.
Umjesto da joj pridaje veliki značaj, tog dana je, napisao je, pravio „nakit“ sa svojim kćerkama, čitao im pred spavanje i uspavao ih.
„Moj život je krenuo dalje. Moja djeca neće odrastati u istim sjenama u kojima sam ja odrastao“, poručio je.
Kosovski albanski intelektualac Veton Surroi podsjetio je na čuvenu fotografiju na kojoj Mladić pokroviteljski miluje dijete po glavi, u vrijeme kada su se iza takvih slika odvijali zločini.
Podsjetio je i da su vlasti godinama štitile Mladića i njegovog političkog saveznika Radovana Karadžića od međunarodne pravde.
Posmatrajući reakcije na Mladićevu smrt, Surroi je zaključio:
„Njegovo tijelo možda jeste položeno u kovčeg, ali general Mladić nastavlja da živi.“
Mir ne može čekati da se svi pomire
Pouka svega ovoga nije naročito optimistična.
Ljudi možda nikada neće prestati slaviti nacionalističke zločince, a žrtve možda nikada neće biti potpuno oslobođene traume.
Ali na Balkanu međunarodna zajednica nije čekala da strane ponovo počnu vjerovati jedna drugoj kako bi 1995. nametnula mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu.
Prevedeno na izraelsko-palestinski sukob: ne treba čekati da se prvo „izgradi povjerenje“ niti mir uslovljavati nekakvim budućim „mjerama izgradnje povjerenja“.
Rat, okupacija i ubijanje moraju prestati sada.
Ne onda kada ljudi ponovo počnu jedni prema drugima osjećati nešto lijepo – jer se to možda nikada neće dogoditi.
Ako ipak postoji nada
Priča o posljednjem herojskom ispraćaju Ratka Mladića u Srbiji ipak nije cijela priča.
Nijedno društvo nije homogeno.
Ne mogu svi ni javno govoriti, posebno oni za koje Mladićevo nasljeđe predstavlja prokletstvo, a ne razlog za slavljenje.
Sonja Biserko jedna je od Srpkinja koje su uvijek govorile.
Kao osnivačica i predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, još devedesetih je osuđivala zločine u Srebrenici i na drugim mjestima, zbog čega kod kuće nije stekla mnogo prijatelja.
Još tada upozoravala je da su srpski mediji pripremali javnost da prihvati genocid u ime srpskog nacionalizma.
I danas javno kritikuje reakcije Srbije na Mladićevu smrt.
Helsinški odbor je nakon njegove smrti upozorio:
„Srbija se nikada istinski nije suočila sa porazom politika koje su dovele do ratova devedesetih, niti sa njihovim posljedicama. Umjesto kritičkog preispitivanja tih politika, odgovornosti za njih i ogromne ljudske i političke cijene koju su proizvele, značajan dio srpskog društva i dalje prihvata narativ prema kojem su ratovi predstavljeni kao istorijska nepravda prema Srbima.“
Ohrabrujuće je vidjeti hrabre i kritičke glasove.
Ali zaključak je težak i veoma poznat: odbijanje suočavanja sa prošlošću blokira bolju budućnost Srbije.
Helsinški odbor posebno zabrinjava to što takav narativ nailazi na odjek i među dijelom mlađe generacije koja sebe vidi kao nosioca demokratskih promjena.
Istinska demokratizacija, upozoravaju, zahtijeva mnogo više od promjene vlasti.
Ona zahtijeva suštinski raskid sa ideologijom koja je opravdavala rat, teritorijalno širenje i nasilje u ime srpske nacije.
Biserko smatra da promjena može doći tek pojavom novih političkih i društvenih elita koje će biti spremne otvoriti prostor za drugačije čitanje prošlosti.
Takva promjena nije važna samo zbog odnosa prema prošlosti.
Ona je uslov da Srbija drugačije definiše svoju budućnost.
I Biserko nije sama.
U julu ove godine mladi ljudi u Novom Sadu skidali su plakate kojima se veličao Ratko Mladić, uz poruke:
„Zločinac, a ne heroj.“
I:
„Srbi nisu genocidaši.“
Nakon Mladićeve smrti pojedini građani Srbije ponovo su javno podsjećali da veliki broj ljudi godinama osuđuje Mladića, ratne zločine i genocid u Srebrenici.
Možda nisu većina.
Ali postoje.
Niko nije imun
Kao Izraelku koja osuđuje zločine Izraela u Gazi, uvijek me dirne kada vidim ljude spremne da se suoče sa zločinima vlastite zemlje.
Kao što je važno znati da imamo partnere među Palestincima.
Potrebni smo jedni drugima.
Jer me progone zaključci istoričara poput Christophera Browninga i Hannah Arendt: u pravim, odnosno dovoljno užasnim okolnostima, svako može biti pretvoren u zločinca i ubicu.
Činjenica da je neko bio žrtva zločina nije zaštita od toga da jednog dana postane počinilac.
Naprotiv, iskustvo žrtve ponekad može proizvesti uvjerenje da naše vlastito nasilje nikada ne može biti zločin, jer se sve što činimo može proglasiti samoodbranom.
Srbi su bili uvjereni da su žrtve istorije.
U javnoj svijesti spajale su se priče o nasilju nad Srbima na Kosovu, sjećanja na ustaške zločine iz Drugog svjetskog rata i čak mitovi o Kosovskoj bici iz 1389. godine.
Početkom devedesetih, u vrijeme raspada Jugoslavije i rata, srpska strana govorila je i o hiljadama srpskih civilnih žrtava.
Stvarne i mitske traume spojile su se u osjećaj egzistencijalne ugroženosti.
Politički lideri željni moći iskoristili su taj osjećaj.
Nacionalizam je prožimao sve – od turbo-folka do akademskih tekstova.
To se može dogoditi svakome.
Ono što mene progoni, čak i kao Jevrejku, nije samo pitanje kako jedan narod može biti masovno ubijan i kako svijet može zaustaviti takvu brutalnost.
Postoji još jedno, možda hitnije pitanje koje bi svako društvo trebalo sebi postaviti:
Kako ćete prepoznati zločinca kada se pojavi među vama?
Kada nastupi u vaše ime.
U ime vaše djece.
Kada vašim strahovima počne opravdavati zločine nad nekim drugim – zločine čije posljedice možda nikada nećete osjetiti na vlastitoj koži.
Kako ćete znati da ste iskorišteni?
I šta ćete učiniti da zločin zaustavite?
Dahlia Scheindlin, Haaretz
Prevod i prilagodba: BUKA