Bosna i Hercegovina u Evropsku uniju izvozi čelik, aluminij, cement i električnu energiju. Od ove godine uz cijenu tih proizvoda dolazi još jedna stavka – ugljik. Što je proizvodnja prljavija, izvoz u EU postaje skuplji. IMF procjenjuje da je već sada 10,7 posto ukupnog izvoza BiH izloženo CBAM-u, a bez odgovarajuće domaće politike račun za ekonomiju mogao bi biti između 0,4 i 0,7 posto BDP-a do 2035. godine. Za domaće izvoznike ovo nije nova ekološka administracija koju mogu ostaviti za kasnije. Evropska unija je od 1. januara 2026. počela primjenjivati definitivni režim Mehanizma za prekogranično prilagođavanje ugljika, poznatog kao CBAM.
U praksi, evropski kupac sada mora računati i koliko je emisija CO₂ ugrađeno u robu koju kupuje iz BiH.
A to je za domaću privredu ozbiljan problem.
BiH značajan dio izvoza ostvaruje upravo u sektorima koje CBAM prvo pogađa. Željezo i čelik te aluminij zajedno čine približno devet posto ukupnog izvoza BiH. U obuhvatu su i električna energija i cement.
Prema novoj analizi Međunarodnog monetarnog fonda, ukupno je trenutno obuhvaćeno oko 10,7 posto izvoza BiH, odnosno roba čija vrijednost odgovara približno 3,2 posto BDP-a.
Najveći rizik nije isti za sve.
Kod aluminija BiH ima relativno povoljan emisijski intenzitet. Kod čelika je emisijski intenzitet oko 30 posto iznad prosjeka EU. Kod električne energije problem je još veći: emisije po jedinici proizvedene struje gotovo su tri puta veće od prosjeka EU, prvenstveno zbog oslanjanja na ugalj.
Kod cementa postoji drugi problem – gotovo 90 posto izvoza ide u EU, a zbog troškova transporta teško je pronaći udaljena alternativna tržišta.
Zbog toga CBAM za BiH nije samo pitanje koliko će kompanije platiti za emisije. Pitanje je i koliko će bh. proizvodi nakon toga biti konkurentni na evropskom tržištu.
Šta se zapravo plaća?
CBAM nije klasična carina na robu iz BiH. Obaveza nastaje na osnovu emisija ugrađenih u određene proizvode. Uvoznik u EU mora prijaviti emisije i za njih predati CBAM certifikate. Ako je cijena ugljika već plaćena u zemlji proizvodnje, taj iznos se, pod uslovima evropskih pravila, može odbiti. Za bh. proizvođača posljedica je ipak finansijska. Ako proizvod ima visoke emisije, evropskom kupcu postaje skuplji. Trošak može završiti u višoj cijeni proizvoda, manjoj marži proizvođača ili gubitku dijela tržišta.
Cijena CBAM certifikata za prvi kvartal 2026. iznosila je 75,36 eura po toni CO₂, a za drugi 75,28 eura. To nije 75 eura po toni čelika, aluminija ili cementa. Plaća se količina obračunatih emisija. Ako bi proizvodnja robe namijenjene EU tržištu podrazumijevala 1.000 tona emisija CO₂, pri cijeni od 75,28 eura potencijalna obaveza bila bi 75.280 eura, odnosno oko 147.000 KM.
Kod velikih industrijskih sistema emisije se mjere u mnogo većim količinama. Zato će razlika između proizvodnje sa visokim i niskim emisijama sve više biti i razlika u cijeni.
Struja je najosjetljivija
Kod električne energije problem je posebno izražen. BiH ima višak ili manjak električne energije u različitim periodima godine, ali za izvoz u EU nije dovoljno samo imati struju za prodaju. Važno je i kako je proizvedena.
Domaći elektroenergetski sistem i dalje se značajno oslanja na ugalj. Zbog toga je emisijski intenzitet bh. električne energije, prema IMF-u, gotovo tri puta veći od prosjeka EU. IMF u jednom od scenarija procjenjuje CBAM trošak električne energije na 86,1 euro po megavat-satu.
To može bitno promijeniti računicu izvoza. Ako je tržišna cijena dovoljno visoka, izvoz je i dalje moguć. Ali kada se na tu cijenu doda trošak ugljika, marža se smanjuje. U nekim scenarijima može nestati. IMF navodi da su proizvođači i trgovci zbog toga počeli preusmjeravati dio tokova prema tržištima izvan EU, posebno prema Srbiji.
Ali ni tu nema mnogo prostora.
Za BiH su Srbija i Crna Gora među glavnim alternativnim tržištima, dok prekogranični kapaciteti i veličina tržišta ograničavaju mogućnost da se sav višak električne energije jednostavno preusmjeri iz EU. IMF u svom modelu procjenjuje da bi se do 2035. preusmjereni izvoz prema zemljama Zapadnog Balkana mogao smanjiti za 50 posto. U tom scenariju procijenjeni pad izvoza električne energije odgovara oko 0,11 posto BDP-a. Drugim riječima, BiH može izgubiti dio prednosti koju je godinama imala kao regionalni izvoznik električne energije.
Cement nema gdje pobjeći
Cement je drugačiji slučaj. Oko 90 posto izvoza cementa iz BiH ide prema EU. Istovremeno, cement je težak proizvod i transport brzo povećava njegovu cijenu. Zbog toga proizvođač ne može jednostavno izgubiti tržište u jednoj zemlji EU i nadomjestiti ga prodajom na nekom udaljenom tržištu. IMF upravo zato cement vidi kao jedan od najosjetljivijih sektora. U njihovom modelu, do 2035. izvozne cijene cementa prema EU mogle bi biti oko 82 posto niže, a izvozne količine gotovo 83 posto niže u odnosu na scenario bez CBAM-a.
Ove brojke nisu prognoza da će proizvodnja cementa u BiH pasti za 83 posto. Riječ je o modeliranom padu izvoza u odnosu na hipotetički scenario u kojem CBAM ne postoji. Ipak, efekat je ozbiljan: IMF procjenjuje da bi pad izvoza cementa u tom scenariju odgovarao oko 0,12 posto BDP-a u 2035. godini.
Čelik je između
Željezo i čelik imaju drugačiju poziciju. BiH u ovom sektoru ima veliku izvoznu bazu, ali je proizvodnja ugljično intenzivnija od prosjeka EU. IMF procjenjuje da je emisijski intenzitet bh. proizvodnje željeza i čelika oko 30 posto veći od prosjeka EU. U njihovom modelu, do 2035. izvozne cijene prema EU mogle bi biti oko 7 posto niže, a količine oko 12 posto niže u odnosu na scenario bez CBAM-a. Procijenjeni efekat na BDP je oko 0,07 posto. To nije pad proizvodnje za 12 posto, već modelirani efekat na izvoz prema EU u odnosu na osnovni scenario.
Aluminij je u boljoj poziciji
Aluminij je među velikim izvoznim sektorima u nešto boljoj situaciji. IMF navodi da je emisijski faktor bh. aluminija znatno niži od prosjeka proizvodnje i uvoza aluminija u EU. To je važno jer CBAM ne kažnjava sam proizvod, nego emisije povezane s njegovom proizvodnjom. Zbog toga IMF procjenjuje da će efekat na aluminij biti manji nego kod čelika, cementa i električne energije. Modelirani pad izvoza aluminija do 2035. odgovara oko 0,02 posto BDP-a. Ali prednost postoji samo ako se može dokazati.
Tu dolazimo do dijela koji će za kompanije biti praktično jednako važan kao sama cijena ugljika. Proizvođač mora moći dokazati koliko je emisija nastalo u proizvodnji. Ako nema kvalitetne podatke o stvarnim emisijama, koriste se zadane vrijednosti. One mogu biti nepovoljnije od stvarnog emisijskog intenziteta neke kompanije.
IMF je modelirao i takav scenario.
Ako bi se umjesto stvarnih koristili zadani faktori emisija, do 2035. izvoz željeza i čelika prema EU mogao bi pasti oko 30 posto, a aluminija oko 18 posto u odnosu na osnovni scenario. Kod cementa bi izvoz prema EU, prema toj simulaciji, postao ekonomski neisplativ već 2034. godine. Ukupan efekat na BDP u tom scenariju bio bi oko 0,67 posto do 2035. Zato za domaće kompanije pitanje više nije samo kako smanjiti emisije. Jednako važno je kako ih izmjeriti i dokazati.
Koliki je ukupni račun?
Kada se saberu sektorski efekti, IMF procjenjuje da bi CBAM bez odgovarajućeg odgovora domaće politike mogao smanjiti realni BDP BiH za 0,4 do 0,7 posto do 2035. godine, zavisno od scenarija. To nije procjena trenutnog gubitka. Radi se o razlici u odnosu na scenario u kojem ne bi bilo CBAM-a. Istovremeno, izloženost neće ostati na sadašnjih 10,7 posto izvoza. IMF procjenjuje da bi nakon mogućeg proširenja na proizvode koji intenzivno koriste čelik i aluminij izloženost mogla porasti na 13,2 posto ukupnog izvoza. Ako se od 2030. obuhvat proširi na sve sektore predviđene evropskim ETS-om, mogla bi doseći 14,3 posto izvoza BiH, odnosno oko 4,3 posto BDP-a.
BiH može dio računa preuzeti na sebe
IMF kao jednu od mogućnosti vidi uvođenje domaće cijene ugljika. Logika je jednostavna: ako se cijena ugljika plaća u BiH i taj trošak može biti priznat kroz CBAM sistem, dio prihoda ostaje u domaćoj ekonomiji. Taj novac može se koristiti za smanjenje emisija i pomoć kompanijama koje moraju ulagati u modernizaciju. IMF razmatra nekoliko mogućih modela, uključujući porez na ugalj i cijenu emisija za ključne industrijske sektore. U njihovim simulacijama, domaća cijena ugljika smanjuje negativni efekat CBAM-a na BDP. Bez domaće politike, modelirani pad BDP-a iznosi oko 0,43 posto. Uz porez na ugalj pada na oko 0,29 posto, dok bi porez na emisije u CBAM sektorima doveo do efekta od oko 0,37 posto, uz pretpostavke korištene u modelu. Ključno je šta se radi sa prikupljenim novcem. Ako se prihodi vrate u privredu kroz energetsku efikasnost, dekarbonizaciju i pomoć najugroženijim domaćinstvima, dio ekonomskog udara može biti ublažen.
Problem BiH nije samo CBAM
Evropski mehanizam otvara i šire pitanje: šta će biti sa bh. energetskim sektorom? BiH još nije ispunila uslove da električnu energiju izuzme iz CBAM-a. IMF navodi da bi uspostavljanje državnog sistema trgovanja emisijama usklađenog sa EU pravilima i integracija tržišta električne energije mogli otvoriti mogućnost za takvo izuzeće. Za sada, međutim, nema dovoljno napretka da bi se to smatralo izvjesnim do 2030. godine. Zbog toga se CBAM ne može posmatrati odvojeno od problema domaćeg elektroenergetskog sektora, uglja i energetske tranzicije.
Sadašnji obuhvat CBAM-a nije kraj. Ako se proširenje provede prema scenarijima koje IMF koristi, pod pritiskom će se naći još veći dio izvozne privrede. To znači da će domaće kompanije morati ulagati u tehnologiju sa manjim emisijama, precizno mjeriti emisije i pripremiti dokumentaciju koju će zahtijevati evropski kupci i uvoznici. Za državu je problem širi. BiH mora odlučiti hoće li samo reagovati na troškove koji nastaju na granici EU ili će uvesti vlastitu politiku cijene ugljika i dio prihoda koristiti za prilagođavanje privrede.
Za izvoznike je izbor mnogo jednostavniji. Ako žele ostati na tržištu EU, moraće znati odgovor na pitanje koje do sada nije bilo dio njihove osnovne kalkulacije: Koliko CO₂ nastaje dok pravimo ovaj proizvod? Od toga će sve više zavisiti koliko će taj proizvod koštati kupca u Evropskoj uniji.