”Ne postoje moralni fenomeni, već samo moralna interpretacija ovih fenomena. Sama ova interpretacija porijeklom je iz vanmoralne oblasti.” (F.Nietzsche, „Volja za moć“)
Friedrich Nietzsche je formulisao doktrinu zasnovanu na polazištu da je volja-za-moć fundamentalni princip univerzuma i ljudskog djelovanja: “Život je volja za gomilanjem snage.” Čak i oni najslabiji i najnemoćniji vođeni su tim principom. U takvoj metafizici očito je ključno objasniti psihološke i društvene pojave koje favorizuju slabe i nemoćne, poput prvobitnog hrišćanstva: ono je bilo religija poraženih, robova, širilo se kroz najniže slojeve – “donji svijet antike”. Kako je moguće da su oni odnijeli prevagu? Proces kojim se to odigralo Nietzsche naziva “prevrednovanje vrijednosti”. Oni su naprosto proglasili atribute jakih, koje sami nisu imali, kao nešto zlo, “nemoralno”, “pogrešno” itd. Ako sam ja slab, a ti jak, ja mogu moralni sud pretvoriti u efikasno sredstvo tako što ću slabost proglasiti za “vrlinu”. Ako sam siromašan – bijeda postaje “vrlina”: “Lakše će kamila kroz iglene uši nego bagatome u carstvo nebesko”. Nietzsche npr. ukazuje na upadljivu razliku između grčkih skulptura – koje su slavile snagu, zdravlje i vitalnost ljudskog tijela i hrišćanskih ikona koje veličaju ispijene, polužive svece i “mučenike”. Kako je moguće da neko daje moralno i estetsko prvenstvo monahu isposniku u odnosu na ratnika atletu? To je ono što objašnjava čuvena formulacija “moral robova”.
Jedan od strateških pojmova koje Nietzsche uvodi da objasni taj proces je “ressentiment” – psihološki koncept koji označava potisnutu ogorčenost, zavist i neprijateljstvo prema izvoru vlastite frustracije, kombinovan sa osjećajem nemoći da se na tu situaciju stvarno utiče i da se ona stvarno promijeni. Za razliku od običnog, prolaznog ogorčenja, ressentiment je hronično stanje koje rezultira potpunim preokretanjem sistema vrijednosti kako bi pojedinac opravdao vlastitu slabost. Kroz ressentiment, objektivna nemoć ili uskraćenost se transformiše u svjesni izbor i moralnu superiornost. U suštini stvar se svodi na sljedeće: X je bogat i moćan, u sudaru sa njim ja stalno gubim, ali to “kompenziram” tako što X-a moralno negiram: proglasim ga za “zlog”, “dekadentnog”, “nemoralnog” itd. Sve osobine koje X-u daju prednost u realnom svijetu inkriminišem u moralnom svijetu. U sjajnom fragmentu “Čednost kaluđerice” iz “Zore” Nietzsche kaže: “S kakvim kažnjavajućim očima ona gleda u lica žena koje drugačije žive. Koliko je slasti osvete u tim očima!”. Zato je to volja-za-moć, samo pervertirana: ona tim moralnim sudom prezira ili osude izdiže sebe iznad “nečedne” žene. Ona apstinira i time demonstrira svoju superiornost. Potpuno je irelevantno što su apstinencija i celibat neprirodni sa stanovišta stvarnog ljudskog bića. Poenta je da kaluđerica kroz zavjet čednosti ne uništava svoju volju-za-moć, već je samo prerušava: proglašavajući svoju čednost vrlinom, kaluđerica postavlja sebe na višu moralnu stepenicu u odnosu na “grešni” svjetovni život. Ona sada sa visine i sa prezirom može gledati na one koji uživaju u tjelesnom životu. Stvar je dopunjena onim što Nietzsche naziva “imaginarna osveta slabih nad snažnima”: budući da je ovozemaljski užitak proglašen grijehom, njegovo odricanje garantuje vječnu nagradu na “onom svijetu”, dok će tamo biti kažnjeni oni koji su uživali i bili uspješni u stvarnom svijetu. To je zajednička fora svih religija. U “Antihristu” Nietzsche piše: “Šta je Muhamed jedino preuzeo od hrišćanstva? Pavlov izum, njegovo sredstvo za svešteničku tiraniju, za formiranje stada: učenje o sudu.“ A Zaratustra nam poručuje da monoteističke religije nisu religije ljubavi, već osvete: “I kad bi da kažu ja sam ‘svet’, izgleda kao da bi htjeli reći: ‘ja sam osvećen’! Svojom bi vrlinom htjeli oni da iskopaju oči svojim neprijateljima.“
Koncept raja vizija je konačne pobjede-osvete onih ne-grešnih (slabih) nad onima koji su grešni (jaki), koja se nudi kao osveta za patnju jedne u stvarnom svijetu blokirane volje.
Nietzsche shvata resentiman kao stvaralačku silu kod ljudi koji su uskraćeni za stvarnu akciju i moć. Nemajući snagu da se nametnu, oni stvaraju „moral robova” kroz koji kompenzuju svoju nemoć. Resentiman je očito patološki odnos prema bitku. Zdrav odnos je da analizirate sebe i svoje slabosti, te na osnovu te analize korigujete svoja ponašanja i time utrete put za buduće uspjehe. Resentiman je toksičan nusproizvod ljudske nemoći i nemogućnosti suočavanja sa sopstvenim nedostacima. On privremeno pruža utjehu kroz lažni osjećaj moralne nadmoći nad onima koji su uspješniji ili snažniji, ali dugoročno je destruktivan i truje i pojedinca i društvo.
Srpski ressentiment
Nietzscheova briljantna analiza primjenjiva je i na savremene društvene procese. U principu, manje ili veće tragove resentimana možemo naći u praksi bilo kog naroda ili društvene grupe koji su prošli kroz istorijske traume, ropstvo, raspad države i duge periode izolacije. Izražen je i kod nas Srba. Lako ga je prepoznati u mnogim našim dominantnim kulturnim i političkim obrascima.
Jedan takav tipičan narativ je kult žrtve i mit o “svjetskoj nepravdi”. Mi smo kao narod tokom istorije pretrpjeli ogromna stradanja – od otomanskog ropstva, demografske tragedije WW1 i onda i WW2, sve do neupješne tranzicije u raspadu Jugoslavije. Umjesto da se te traume racionalizuju, političke i intelektualne elite često ih pretvaraju u narativ o stalnoj, sudbinskoj ugroženosti i opštoj zavjeri svih protiv nas “pravednika”. Shodno ničeanskom modelu resentimana, naša nemoć se projektuje kao moralna vrlina. U našem kolektivnom narativu, geopolitički porazi, poput onih iz 1990-ih, tumače se kroz maksimu „svi nas mrze jer smo pravedni, nepokoreni, itd.” Time se sopstvene političke, kulturne i ekonomske slabosti maskiraju navodnom duhovnom i moralnom superiornošću nad „nemoralnim i materijalističkim” Zapadom. Poput ničeanske kaluđerice i mi smo “Nebeski narod” koji će svoju nadoknadu za ovozemaljski poraz i poniženje dobiti u nebeskom svijetu. NATO bombardovanje 1999. godine ostavilo je dubok osjećaj nemoći i nepravde. Pošto se toj sili nije moglo vojno suprotstaviti, razvio se hronični resentiman prema zapadnoj civilizaciji, njenim vrijednostima i institucijama. Mi nismo bili u stanju da racionalno proanaliziramo lanac kauzaliteta, sagledamo uzroke i posljedice koji su doveli do toga da najveće svjetske sile, ilegalno – bez odluke UN-a, bombarduju jednu malu relativno nebitnu državu na Balkanu, već i dalje forsiramo stupidne narative kako nas “Zapad mrzi” i slično. Nesposobni da se zapitamo o stvarnim uzrocima tih događaja, mi “prevrednujemo vrijednosti” i kažemo: Zapad nas je napao zato što je dekadentan, iskvaren, nemoralan itd. Zato sve one vrijednosti Zapada – počev od liberalne kulture, pa do ljudskih prava, mi naprosto negiramo kao nešto “moralno devijantno”. Jesmo poraženi, ali zato nismo dekadentni.
Tipičan resentimanski mehanizam je fora sa “Velikim bratom”. Mi smo isuviše mali da bismo uticali na globalne tokove i ne možemo kazniti “Zapad”. To se kompenzuje iracionalnim obožavanjem Rusije i Putina koji se u ovom psihološkom mehanizmu ne posmatraju realno – kroz ekonomske ili geopolitičke kapacitete i interese, već kao „osvetnik” koji će u ime Srba kazniti Zapad za sve nepravde koje nam je nanio u zadnjih 30 godina. Rat u Ukrajini odličan je primjer ove iracionalne psiho(pato)logije. U pitanju je čist kao suza slučaj zločinačke agresije. Unatoč tome, Srbi su većinski stali na stranu agresora – što se događa prvi put u našoj novijoj istoriji da stajemo na stranu onih koji pucaju, a ne na stranu onih na koje se puca. Zašto? – Ne zato što imamo nešto protiv Ukrajinaca, niti nam je ta nacija učinila nešto nažao, niti čak imamo puno veze s njima, već zato što želimo da Putin “očita lekciju Zapadu”. Tragedija Ukrajine nije dovoljna da nas odvrati od želje za zadovoljavanjem tog prizemnog poriva. Da bismo opravdali pred sobom taj naš moralni pad, mi prihvatamo čak i tako očite besmislice kao što je “nacizam” Ukrajinaca i slično. Rasprave ne društvenim mrežama zorno ilustruju ovu resentiman-patologiju: ni jedan argument, ma kako očit bio, tu ne pije vode i nema šanse: zato što se naša proputinistička psihoza ni ne temelji na bilo čemu racionalnom, već na zadovoljavanju prizemnih, ali nesvjesnih resentiman zahtjeva. I površna analiza sadržaja koje proputinistički autoriteti iznose na Sputniku i RT jasno to pokazuje: tu nema ni jednog stvarnog “ovozemaljskog” razloga, već su uvijek u pitanju “metafizički” argumenti:
Zašto se koristi takva retorika? – zato što proputinistička propaganda kod nas ni ne cilja na racionalne razloge, niti se na bilo čemu stvarnom i razumnom takav stav uopšte može uspostaviti, već gađa naše resentiman frustracije i komplekse. Kada sam svojevremeno na Twitteru objavio da je GDP Rusije manji od GDP Italije, i da je Evropa 10+ puta ekonomski jača od Rusije – što je lako provjerljiv fakt za svakog ko ima internet, masa ljudi je pojurila da mi objasni kako BDP “nije bitan”. Šta reći? Erotska ekstatičnost sa kojom naše Z-patriote maštaju o tome da Putin upotrijebi nuklearno oružje – koje bi očito i nas dokačilo, najbolje je svjedočanstvo te sumanutosti: resentiman osvete je tako snažan impuls da se prihvata čak i po cijenu vlastitog života.
Razuman pristup bio bi zapitati se kako to da mi Srbi – par ekscellence evropska nacija i evropska kultura, jedini nismo u stanju da se integrišemo u zajednicu evropskih nacija. Umjesto toga, svoju nesposobnost da se priključimo resentimanski transformišemo u negiranje EU, pa i evropske civilizacije kao takve. Mi nismo u stanju da dobacimo dalje od toga da svoju nesposobnost da se integrišemo u EU kompenziramo narativom “EU se raspada”. U našem javnom prostoru stalno susrećemo primjere zla, nemorala i dekadencije, koji naravno postoje i u Evropi – kao i u bilo kojoj drugoj civilizaciji, a uporno negiramo sve ono što je ta nevjerovatna civilizacija, bez premca najveća u istoriji, podarila čovječanstvu u prethodnih 3000 godina. Zašto? Zato što nam je to potrebno da održimo mehanizam resentimana: mi, na primjer, jesmo najsiromašniji narod u Evropi, ali zato nismo “dekadentni” itd. Umjesto da se zapitamo zašto smo siromašni – npr. da se upitamo zašto je index korupcije kod nas najveći i koliko to utiče na naše siromaštvo – mi nalazimo kompenzaciju u maštarijama o propasti Evrope i seljačkim forama “Nije više ni u Njemačkoj sjajno”. Do koje mjere je naša resentimanska psihopatologija uzela maha zorno ilustruje ova faktografija:
Mi ne vidimo ništa čudno u tome da mislimo kako svi ovi u plavom negdje griješe i da sa njima nešto nije u redu. Pri čemu smo, da ponovimo, mi koji to mislimo jedna od tri najsiromašnije nacije na kontinentu. Pri čemu nas se na mjesečnom nivou iseljava stotine hiljada u ove plave. Šta reći?
Najkarakterističniji primjer resentimana je naša degutantna osobina da za vlastite neuspjehe stalno krivimo nekog drugog – od već pomenute “svjetske zavjere”, “međunarodne zajednice”, “Zapada”, preko Vatikana, Soroša, Masona, Hobita, Gremlina i koga sve već ne.
Svakog, samo ne sebe same i poteze koje smo odigrali. Mi se, na primjer, nikada nismo zapitali koliko smo za sudbinu Srba u Hrvatskoj krivi mi sami – tj. naše pogrešne odluke, poput one da zemlju prepustimo u ruke Miloševića, Šešelja i sličnih kretena, već se uporno bavimo stvarima da li su Ameri pomogli Hrvatima da provedu Oluju. Nismo u stanju da se zapitamo zašto bi, za boga milog, najmoćnija zemlja na svijetu prešla okean i napala nas – jednu malu naciju na Balkanu, za koju većina Amera nije ni čula. Pri tome nas je ta ista sila u 20. vijeku uvijek podržavala – iz ovih ili onih razloga. Nismo u stanju da se zapitamo zašto je odbačen plan Z4 i kako to da je jedan univerzitetski profesor i vrhunski intelektualac poput Jovana Raškovića naprasno zamijenjen policajcem Martićem. I slično. Mi smatramo da smo izgubili RSK jer su pokvareni Hrvati uspjeli da pridobiju Nijemce i Amere na svoju stranu. To je otprilike kao kada bi neki šahista krivio protivnika zato što je igrao bolje poteze i matirao ga. Umjesto da krivi svoju slabu igru. Samopojačavajući mehanizam resentimana time još jače djeluje: ako za svoje neuspjehe stalno krivite druge ili pronalazite teorija-zavjera izgovore, vi nećete raditi na sebi, nećete učiti na svojim greškama i stoga ćete ih ponavljati. Stoga ćete opet gubiti.
Mi nismo u stanju da se zapitamo zašto su i Slovenci, i Hrvati, i Bošnjaci, pa čak i braća Crnogorci, odlučili da pobjegnu od nas. Umjesto toga, krivimo ih zato što su “nezahvalni”, “konvertiti”, “izdajnici” itd., jer ne cijene to što smo im “mi dali stvarajući Jugoslaviju”. Nismo u stanju da se zapitamo kakvu je ulogu u tome imala 8. sjednica Saveza komunista Srbije, “Jogurt revolucija” i slični suludi projekti koje je naša vlast tog doba radila.
Mi čak nismo u stanju ni da čujemo takva pitanja, već sve one koji ih postavljaju “moralno” diskreditujemo tipičnim resentiman-terminima: “izdajnik”, “strani plaćenik”, “drugosrbijanac”, “autošovinista” i sl.
No, unatoč svim pokušajima da se pobjegne od realnosti, ta realnost postoji. Naš resentiman je mizerni odbrambeni štit od suočavanja sa sopstvenom istorijskom odgovornošću. On blokira katarzu, istinsku demokratizaciju i modernizaciju našeg društva, jer umjesto pitanja „gdje smo pogriješili” i kako to možemo ispraviti, konstantno nudi lakše, resentiman-odgovore: „zašto nas cijeli svijet mrzi?” i slične budalaštine.
Što duže ostanemo u tom nedostojnom stavu, duže ćemo doživljavati neuspjehe. Sa svim posljedicama toga. U “Volji za moć” Nietzche je nedvosmislen – ko se oda resentimanu osuđen je na izumiranje, jer: “instinkti dekadencije postaju gospodari nad instinktima procvata… Volja za nebićem postaje gospodar nad voljom za životom.“