Mještani Bijeljine ostali su zatečeni kada su u samom centru grada, u kanalu Dašnica, ugledali leš teleta kako pluta vodom. Snimak ovog prizora ubrzo se proširio društvenim mrežama, pokrenuvši lavinu reakcija građana koji zahtijevaju hitnu reakciju inspekcija, uklanjanje leša i pronalaženje odgovornih.
Ovo nije izolovan incident. Kanal Dašnica godinama služi kao ilegalno odlagalište životinjskog otpada. Tokom ljeta 2024. godine ovim istim kanalom plutao je leš praseta.
Prizori uginulih životinja u Drini, Savi i manjim semberskim vodotocima ponovo otvaraju problem koji Bosna i Hercegovina decenijama ignoriše: gdje završava animalni otpad i zašto, uprkos zakonskim propisima, leševi i dalje završavaju u rijekama i na divljim deponijama?
Rizik od epidemije u jeku zaraze
Problem je posebno kritičan u periodima pojave zaraznih bolesti. Nakon novih slučajeva u Bijeljini polovinom juna, afrička kuga svinja (ASK) nedavno je potvrđena i na području Foče, zbog čega je Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS uvelo zabranu kretanja i transporta životinja, obaveznu dezinfekciju i vanredni popis imanja.
U takvim okolnostima, bacanje uginulih životinja u vodotoke nije samo komunalni prekršaj, već ozbiljan epidemiološki i ekološki rizik koji direktno ugrožava podzemne vode, tlo i zdravlje stanovništva.
Redakcija BUKA obratila se nadležnim institucijama na entitetskim i državnom nivou. Odgovori koji su stigli iz Federalnog ministarstva okoliša i turizma, Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS, Kancelarije za veterinarstvo BiH, te Inspektorata RS razotkrivaju institucionalni vakuum.
Krizni menadžment bez osnovne infrastrukture
Tokom ranijih talasa afričke kuge u Semberiji eutanazirano je na desetine hiljada grla, a šteta u stočarstvu mjerila se u desetinama miliona maraka. Bez industrijskih postrojenja za preradu (kafilerija), vlasti su kao privremeno rješenje propisale ukopavanje u jame na imanjima ili na opštinskim stočnim grobljima. U praksi, zbog nepostojanja organizovanog odvoza — naročito za mala domaćinstva — otpad najčešće završava u šumama i rijekama.
„Kada sam čuo da je kuga ponovo potvrđena, sada u junu, prvo sam pomislio na pakao koji smo već prošli. Izgubio sam više od stotinu svinja, a trebalo mi je nekoliko godina da se oporavim. To su krediti, ulaganja, hrana i rad čitave porodice koji nestanu u nekoliko dana“, kaže za BUKU stočar iz okoline Crnjelova Rajo Jakovljević.
Na sistemski nerad upozoravaju i iz udruženja proizvođača.
„Sramota je svih nas, a prvenstveno ljudi koji godinama sjede u nadležnim institucijama i ne rade ništa po pitanju izgradnje kafilerije. Svaki novi talas bolesti samo iznova ogoli sve slabosti sistema“, ističe za BUKU Milorad Arsenić, predsjednik Udruženja mljekara RS.
Država bez evidencije i postrojenja
Iz Kancelarije za veterinarstvo BiH priznaju da u zemlji uopšte ne postoji jedinstven sistem evidencije koji bi pokazao koliko životinjskog otpada završava u legalnim tokovima. Navode da je zakonodavni okvir usklađen sa propisima Evropske unije, ali da njegova primjena zahtijeva infrastrukturu i novac kojih nema.
S druge strane, podaci Instituta za zdravlje i sigurnost hrane Zenica pokazuju poražavajuću statistiku- između 75 i 80 odsto animalnog otpada u BiH završava u nekontrolisanim tokovima.
Iz Federalnog ministarstva okoliša i turizma potvrđuju da FBiH nema jedinstven sistem za prikupljanje i preradu po EU standardima. Prema njihovom Informacionom sistemu, u FBiH je 2022. godine sakupljeno 879 tona, a 2023. godine 771 tona ovog otpada, dok je u 2023. izvezeno 1.572 tone. Izvoz uglavnom organizuju sami privatni proizvođači jer domaćih kapaciteta nema. Kao ključni problemi navode nedostatak infrastrukture za preradu, visoke troškove, administrativnu fragmentaciju nadležnosti i nedovršeno usklađivanje sa EU propisima.
U praksi, dodaju, sistem se oslanja na nekoliko ograničenih kapaciteta za preradu i zbrinjavanje životinjskog otpada. Riječ je o pojedinačnim postrojenjima različitog kapaciteta i namjene, bez međusobne sistemske povezanosti. Mobilna spalionica u Rakitnom, spalionica ALBA u Zenici i kafilerija BROVIS u Visokom čine postojeću infrastrukturu, pri čemu pojedini kapaciteti rade ograničeno ili za vlastite potrebe.
Jedina investicija koja bi mogla promijeniti stanje — planirana fabrika „BIOORGANIKA“ u Kaknju, kapaciteta 40.000 tona godišnje — godinama stoji blokirana u administrativnim procedurama i trenutno je tek u fazi obnove okolišne dozvole.
Prebacivanje odgovornosti dok rijeke nose leševe
Iz Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS saopšteno nam je da ne raspolažu podacima o inspekcijskim nalazima i sanaciji nelegalnih odlagališta, uz obrazloženje da su za to nadležne druge adrese — Republička uprava za inspekcijske poslove i Ministarstvo poljoprivrede RS.
Iz Inspektorata Republike Srpske za BUKU su naveli da je inspekcijski postupak povodom nedavnog pronalaska leševa uginulih svinja u Semberiji vodila veterinarska inspekcija Grada Bijeljina, koja je preduzimala mjere i pokretala postupke protiv NN lica.
Kako ističu, po Zakonu o veterinarstvu, jedinice lokalne samouprave i njihovi Lokalni krizni centri dužni su organizovati uklanjanje leševa sa javnih površina i odrediti lokacije za njihovo neškodljivo odlaganje, upućujući nas da više informacija potražimo od gradskih organa Bijeljine.
Iz republičke inspekcije takođe tvrde da u proteklom periodu nisu imali zabilježenih niti prijavljenih slučajeva nepropisnog odlaganja animalnog otpada,
Dok EU nusproizvode životinjskog porijekla obavezno usmjerava u kafilerije i spalionice, a zakopavanje dozvoljava samo u izuzetnim vanrednim situacijama, u Bosni i Hercegovini su improviziovana i privremena rješenja postala trajni model rada.
Slučaj plutajućeg teleta u Dašnici zato nije samo lokalan komunalni incident. On je prosta dijagnoza države u kojoj se odgovornost godinama prebacuje sa jedne institucije na drugu, dok rijeke služe kao jedina funkcionalna kafilerija.