Zakon o privremenom izdržavanju djece Republike Srpske stupio je na snagu 6. jula, a roditelji koji imaju pravo na ovu pomoć zahtjev mogu podnijeti u mjesno nadležnoj poslovnici Javnog fonda za dječiju zaštitu RS.
Zahtjev može podnijeti dijete, njegov zakonski zastupnik ili organ starateljstva. Zakonski zastupnik je roditelj sa kojim dijete živi, osoba kojoj je dijete povjereno ili staratelj. Pravo na privremeno izdržavanje ima dijete kojem roditelj ili druga osoba obavezna na plaćanje alimentacije ne isplaćuje utvrđeni iznos, isplaćuje ga djelimično ili neredovno. Uslov je da je prethodno pokrenut izvršni postupak i doneseno rješenje o izvršenju.
Pravo mogu ostvariti djeca državljani Republike Srpske sa prebivalištem i boravištem najmanje godinu dana u RS, kojima je izdržavanje utvrđeno izvršnom ispravom. Zakonom se djetetom smatra lice do 18 godina, kao i osoba nad kojom je produženo roditeljsko pravo.
Iznos privremenog izdržavanja iznosi 15 odsto prosječne mjesečne neto plate u RS isplaćene u prethodnoj godini, ali ne može biti veći od iznosa alimentacije utvrđenog sudskom odlukom ili drugom izvršnom ispravom.
Pravo se priznaje od dana podnošenja zahtjeva Fondu i traje dok dužnik ne počne redovno izvršavati svoju obavezu najmanje tri mjeseca zaredom. Najduže može trajati do punoljetstva djeteta ili do prestanka produženog roditeljskog prava.
Nakon što Fond isplati sredstva, Republika Srpska preuzima potraživanje prema dužniku alimentacije i može od njega tražiti povrat isplaćenog novca, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Roditelji i dužnici obavezni su da Fondu u roku od 15 dana prijave svaku promjenu koja može uticati na ostvarivanje prava. U slučaju neprijavljivanja promjena, korisnik može biti obavezan da vrati neosnovano isplaćene iznose.
Fond će po službenoj dužnosti provjeravati da li su ispunjeni uslovi za ostvarivanje prava na privremeno izdržavanje.
Zakon je više puta najavljivan
Dijana Mijatović iz Udruženja samohranih roditelja “Ponos” iz Banjaluke kaže da joj je drago što konačno imamo ovaj zakon, iako je ranije više puta najavljivan, te se nada da će se on napokon početi primjenjivati.
“Moje dijete ima 21 godinu, student je, i ovaj zakon je nije obuhvatio, iako ona ima pravo na alimentaciju do 26. godine dok studira. Znači, postoji zakon koji može da olakša život mom djetetu, ali ju je zakinuo, kao i mnogu drugu djecu koja sa 18 godina još uvijek pohađaju srednju školu. Ne razumijem zašto su oni koji su pravili nacrt zakona izostavili djecu kojoj alimentacija pripada po zakonu, jer bi onda moje dijete moglo upisati fakultet koji želi, a ne fakultet na kojem je upala na budžet, jer nismo u mogućnosti finansirati smjer za koji ima afinitet i želju”, rekla je Dijana za BUKU.
Dodaje da, da je njen otac plaćao alimentaciju ili da je postojao fond i zakon koji bi ga primorao da obavlja svoju zakonsku i moralnu dužnost, ona bi bila prisutnija u životu svog djeteta, umjesto što je radila nekoliko poslova istovremeno kako bi joj priuštila osnovno, ali i kako ona ne bi osjetila da joj nešto nedostaje.
“Ja sam se trudila da ima sve što i djeca o kojoj se brinu oba roditelja, a njen otac joj duguje oko 100.000 KM. Da je zakon uzeo u obzir i djecu stariju od 18 godina i da je koncipiran na malo drugačiji način, tu sumu je država mogla lako da naplati na neki način od neodgovornog roditelja i, ako bi Fond uzeo recimo 10 odsto, djetetu bi opet pripalo 90 odsto, a Fond bi se punio. Taj novac bi mogla iskoristiti za finansiranje svog obrazovanja ili kupovinu manje nekretnine, dakle imala bi pomoć za neki start u životu. Ovako ima majku koja je skršila zdravlje radeći više poslova i nadam se da ću izmoći da je izvedem u život, tako da ne mora ovisiti ni o kome. Moja kćerka radi kao asistent u nastavi i taj posao je simbolično plaćen, pa i ona traži dodatne poslove, ali borimo se obje i ponosne smo na ono što postižemo”, rekla je Dijana.
Na pitanje šta joj je bilo najteže tokom godina dok je pokušavala da ostvari pravo svog djeteta na izdržavanje, ističe da je najveći problem bio to što je bila jedini prisutni roditelj, jer je radila više poslova i, iako je trebalo plaćati račune, trebalo je i biti prisutan u životu svog djeteta.
“Ona se nekako sama digla. Kada je bila bolesna, čak i sa 8 ili 9 godina, sama je sebi kuhala čaj i uzimala lijekove, a ja sam morala raditi, jer su slobodni dani bili luksuz i čuvali su se za ozbiljne bolesti. Bilo je teško i to što sam iscrpila načine da ostvarim prava svog djeteta. Imamo presudu, slali smo dokumenta, upite i ništa, jer je ‘tata’ nedodiriv”, ističe naša sagovornica.
Naša sagovornica kaže da je njeno dijete imalo četiri godine kada je pokrenuta inicijativa za osnivanje udruženja samohranih roditelja na području Banjaluke.
“Tada sam bila nezaposlena, ali sam radila više honorarnih poslova i nekako smo gurale. Kada je bilo teško, imala sam nekoliko prijateljica od kojih sam posuđivala novac, a vratila bih čim bi iskrsao neki honorarni posao i tako u krug. Moja pomisao tada je bila da, iako se snalazim, imam svoj stan, auto, imam te posliće i prijatelje kojima sam se mogla obratiti, roditelje koji su mi mogli pričuvati dijete, iako su živjeli u drugom gradu, da mi ipak nije baš lako. Ako meni nije lako, kako je onima koji nemaju ni dio onoga što ja imam? Osjetila sam poriv da pomognem, a onda sam ušla u krug roditelja, i mama i tata, koji su vodili slične borbe, pa smo zajedno bodrili jedni druge i, kada bi se neko od nas umorio, neko drugi bi povukao. Tako je ovo udruženje i uspijevalo da se održi godinama, dok su druga širom BiH zatvorena i jako je malo aktivnih udruženja ostalo. I mi ćemo morati zatvoriti naše udruženje, ali ćemo nastaviti raditi kao neformalna grupa građana koja želi pomoći svojim iskustvom”, pojašnjava ona.
“Nismo nailazili na podršku sa inicijativom”
Tokom godina nailazila je na momente kada je mislila da se ništa neće promijeniti.
“Kada smo počeli zagovarati inicijativu za Alimentacioni fond, nismo nailazili na podršku uopšte, već samo na negativne komentare i komentare koji nisu imali smisla. Nije nam bilo jasno zašto je normalno da se prihvata da djeca nemaju pravo na osnovnu pomoć od drugog roditelja, zašto je zanemarivanje djece postalo prihvatljivo u društvu i zašto se od roditelja koji je ostao uz svoju djecu očekuje da radi, plaća račune, brine o svom djetetu, a da u isto vrijeme nema pomoć ni od države ni od bilo koga drugog, jer je drugi roditelj živ, a ne postoji mehanizam naplate. Imala sam osjećaj da se borimo protiv vjetrenjača i ja sam tada često govorila da moje dijete vjerovatno neće ostvariti svoja prava, ali ako uspijemo u tome da se podigne svijest o neplaćanju alimentacije i osnuje fond, barem će neka druga djeca imati koristi od toga”, kaže naša sagovornica.
Poruka roditeljima koji potražuju alimentaciju jeste da ne odustaju i da ne budu obeshrabreni negativnim komentarima, kao i prijetnjama i uvredama bivšeg partnera, jer se to dešavalo mnogima pa se nisu usuđivali tražiti alimentaciju za svoje dijete. Sada imaju državnu instituciju između sebe i bivšeg partnera ili partnerice, jer je ranije sve bilo na leđima roditelja kod kojeg je dijete.
“Osoba koja izbjegava plaćanje alimentacije nije osoba kojoj se može nešto reći, jer da je u pitanju osoba koja ima osjećaja prema svom djetetu i moralni putokaz, to ne bi bila osoba koja izbjegava plaćanje. Otac mog djeteta je govorio da ne želi da finansira moju penziju. Kakvu penziju? Mi smo jedva sklapale kraj s krajem, a on je još dobijao dodatak na svoju platu u njeno ime. Bilo je važno samo vrijeđati i ponižavati, a po komentarima ljudi na početak rada Fonda vidim da je situacija ista, jer se spominje finansiranje mama, a ne djece i kao da novac ide samo mamama. Isti ti roditelji, koji smatraju da su mame kod kojih su ostavili svoju djecu neodgovorne, mogli su u visini mjesečne alimentacije plaćati dio režija, hrane, odjeće i potreba djece, bez davanja novca direktno drugom roditelju, ali nisu to uradili, već su svjesno uskratili osnovno svojoj djeci. Ako smatraš da će majka ili otac tvoje djece trošiti pare na sebe, ti se potrudi da potrošiš novac na dijete, jer troškova ima puno više nego što prosječna alimentacija može da pokrije”, pojašnjava Dijana Mijatović.
Zakon da ispravi nepravdu
Tanja Vukomanović, narodna poslanica, kaže da je jako važno što je Republika Srpska dobila Zakon o privremenom izdržavanju djece Republike Srpske i da će taj zakon olakšati život majkama i djeci.
“Ako se ispravi nepravda makar prema jednoj porodici, onda je vrijedilo boriti se. Brojne samohrane majke su godinama govorile o ovom problemu i njihov glas je konačno dobio odgovor. Trebalo je vremena, ali zakon je usvojen i sada je najvažnije da se primjenjuje onako kako je zamišljen”, rekla je za BUKU Vukomanović.
Ona dodaje da djeca više neće biti taoci neodgovornih roditelja.
“Mnogi su pogrešno shvatili suštinu fonda. Država neće preuzeti obavezu oca, nego će privremeno zaštititi dijete, a onda od oca naplatiti svaki fening koji duguje. To je suština – da dijete ne čeka, a da odgovornost ostane tamo gdje i pripada. Nažalost, često treba mnogo vremena da se isprave stvari koje su odavno morale biti riješene. Ovo je još jedan dokaz da se vrijedi boriti i vršiti pritisak. Vidjeli smo i kod roditelja njegovatelja i kod povećanja određenih prava da upornost daje rezultate. Zato uvijek kažem ljudima da traže svoja prava, da se organizuju i da ne odustaju. Vlast često nema sluha, ali javni pritisak ipak može donijeti promjene”, ističe Vukomanović.
Ona pojašnjava da mnoge majke nemaju ni vremena, ni novca, ni pravnog znanja da godinama vode postupke protiv bivšeg partnera.
“Kada naplatu bude vodila država i njeni pravni mehanizmi, vjerujem da će mnogi dva puta razmisliti prije nego što izbjegnu svoju zakonsku obavezu”, kaže ona i nada se da će ovaj zakon zaživjeti, iako nas iskustvo uči da neki dobri zakoni nikada nisu zaživjeli u praksi.
“Zato ćemo pažljivo pratiti kako će ovaj fond funkcionisati. Ako se bude radio posao kako treba, sigurna sam da će biti rezultata. Mnoge države imaju mnogo strože mehanizme – od oduzimanja vozačke dozvole ili pasoša do drugih sankcija za one koji uporno izbjegavaju plaćanje alimentacije. Ako bude potrebno, i kod nas treba razgovarati o dodatnim rješenjima. Cilj nije da država izdržava djecu umjesto roditelja, nego da natjera neodgovorne roditelje da izvršavaju svoju zakonsku obavezu”, pojašnjava ona.