Zašto djeca sve manje čitaju: Ekrani potisnuli knjige, a posljedice bi mogle biti dugoročne
Mnogim roditeljima danas jedan od najvećih izazova nije da nauče djecu da čitaju, već da ih podstaknu da čitaju i izvan školskih obaveza. Iako većina djece čita i piše u skladu sa svojim uzrastom, interesovanje za knjige sve je manje, naročito u vrijeme kada su telefoni, tableti i video sadržaji dostupni u svakom trenutku.
Takvo iskustvo ima i Ali (Allie), majka troje djece iz američke savezne države Konektikat. Kaže da njena djeca nemaju problem sa čitanjem, ali da jednostavno ne žele da čitaju. Smatra da su ekrani jedan od glavnih razloga za to.
– Knjige jednostavno ne mogu da se takmiče sa ekranima – kaže ona.
Da ovo nije samo utisak roditelja potvrđuju i istraživanja. Prema podacima iz SAD-a iz 2023. godine, čak 31 odsto trinaestogodišnjaka gotovo nikada ne čita iz zadovoljstva. Poređenja radi, 1984. godine isti odgovor dalo je svega osam odsto djece tog uzrasta.
Ali je posljedice primijetila i kod svog sina tinejdžera. Kada je polagao prijemni ispit za privatnu školu, ostvario je veoma loše rezultate u dijelu koji se odnosio na čitanje i vokabular, iako je imao odlične ocjene iz engleskog jezika.
– Pošto nije čitao iz zadovoljstva, nije imao priliku da prirodno usvaja nove riječi niti da razvija razumijevanje pročitanog – objašnjava ona.
Roditeljima koji su odrasli uz knjige teško je da prihvate činjenicu da današnja djeca čitanje često smatraju zastarjelim. Time, upozorava Ali, ne gube samo bogatiji rječnik i bolje razumijevanje jezika, već i zadovoljstvo koje čitanje donosi, kao i priliku da kroz knjige upoznaju svijet.
Kako smo došli do toga?
Stručnjaci smatraju da uzrok nije samo jedan. Pandemija, promjene u obrazovanju i sve veća prisutnost ekrana zajedno su doveli do pada interesovanja za čitanje.
Pandemija ostavila posljedice
Autorka knjiga o obrazovanju Natali Veksler (Natalie Wexler) ističe da je riječ o dugoročnom trendu koji je pandemija virusa korona dodatno ubrzala zbog nastave na daljinu i hibridnih modela rada.
Doktorka nauka Kristin Mičel (Chrystine Mitchell), direktorka Instituta za obrazovanje u ranom djetinjstvu, kaže da je pandemija ozbiljno narušila razvoj osnovne pismenosti kod djece.
Prema njenim riječima, nastava je bila neujednačena, a mnoge porodice nisu imale jednake uslove za korišćenje tehnologije.
Istraživanje organizacije NWEA pokazalo je da su se učenici nakon pandemije vratili u škole sa zaostatkom od približno deset sedmica u učenju čitanja. Osim toga, djeca su tokom tog perioda imala znatno manje prilika da slušaju čitanje naglas i razgovaraju o pročitanim tekstovima, što je veoma važno za razvijanje ljubavi prema knjigama.
Tehnika ispred razumijevanja
Jedan od problema, smatraju stručnjaci, jeste i način na koji se čitanje uči u školama.
Posljednjih decenija sve veći naglasak stavlja se na povezivanje slova i glasova, odnosno na tehniku čitanja. Takav pristup jeste važan u početnom opismenjavanju, ali je, kako upozorava Mičelova, često potisnuo razumijevanje pročitanog i razvoj kritičkog mišljenja.
– Djeca nauče da pravilno pročitaju riječi, ali ne razvijaju dovoljno sposobnost da razumiju tekst i razmišljaju o njegovom značenju – objašnjava ona.
Ekrani mijenjaju način na koji mozak obrađuje informacije
Još jedan važan razlog jeste sve veća upotreba digitalnih uređaja.
I prije pandemije škole su sve više koristile tehnologiju u nastavi, ali je taj trend nakon 2020. godine dodatno ubrzan. Tako je dio vremena koji je ranije bio rezervisan za čitanje knjiga zamijenjen radom na ekranima.
Prema podacima organizacije Common Sense Media, vrijeme koje djeca provode pred ekranima tokom pandemije povećalo se za 17 odsto. Djeca uzrasta od osam do dvanaest godina provodila su između četiri i šest sati dnevno koristeći različite digitalne uređaje.
– Teško je takmičiti se sa stalnom stimulacijom koju nude ekrani – kaže Vekslerova.
Mičelova dodaje da prekomjerno korišćenje ekrana navikava mozak na brzo i površno obrađivanje informacija, umjesto na koncentrisano i pažljivo čitanje.
Dugoročne posljedice
Naučnica Naomi Hjupert (Naomi Hupert) ističe da je sposobnost čitanja i razumijevanja teksta jedna od najvažnijih životnih vještina.
Ako čitanje ne postane dio svakodnevice, djeca mogu ostati uskraćena za jedan od najvažnijih načina sticanja znanja o svijetu, ali i za zadovoljstvo koje knjige pružaju.
Čitanje obogaćuje rječnik, razvija maštu i pomaže djeci da razumiju pojave i iskustva koja nisu dio njihove svakodnevice.
Vekslerova upozorava da postoji opasnost da buduće generacije neće razviti sposobnost dubokog i složenog razmišljanja u istoj mjeri kao prethodne.
Šta roditelji i škole mogu da urade?
Stručnjaci smatraju da je potrebno pronaći ravnotežu između učenja tehnike čitanja i razvijanja razumijevanja pročitanog.
Učenje slova, glasova i slogova jeste važno, ali mora biti praćeno razgovorom o tekstovima, čitanjem naglas i podsticanjem djece da razmišljaju o pročitanom.
Roditeljima se savjetuje da djeci čitaju još od najranijeg uzrasta, da ih vode u biblioteke i pomognu im da pronađu knjige koje odgovaraju njihovim interesovanjima.
– Čak i digitalni sadržaji mogu biti dobar izbor ako podstiču čitanje i bude radoznalost – kaže Mičelova.
Kada djeca odrastu, važno je i da u svom okruženju vide odrasle kako čitaju.
– Po mogućnosti štampane knjige, a ne sadržaj na ekranu, jer razumijevanje pročitanog često slabi kada čitamo sa digitalnih uređaja – zaključuje Vekslerova.