POVRATAK SUROVOM TUĐMANIZMU: Rast radikalne hrvatske desnice i nestanak ljevice s političkog spektra

Hoće li o
kursu Hrvatske demokratske zajednice odlučivati Domovinski pokret, radikalna
hrvatska desnica nastala otcjepljenjem dijela HDZ-a i podrškom moćnika koje je
HDZ-ova vladavina učinila moćnim? U suprotnom, radikalna i konzervativna
desnica dat će podršku nominalno lijevim političkim stranakama koje su
podbacile u angažmanu na lijevom spektru. Šta je ključni problem velike
antihadezeovske koalicije, koje su mogućnosti formiranja vlasti bez ponovnih
izbora, ocjenjuju sagovornice i sagovornici BUKA magazina.

“Da ne upadnemo u
politološku zamku lijevo-desno, važno je reći da među tim tzv.
lijevo-centrističkim strankama nema puno lijevog. Možda, prije svega, odnos
prema antifašizmu, ali i to na razini da bi, na primjer, oni primili zemne
ostatke Josipa Broza Tita, kojih se Vučićev beogradski gradonačelnik Aleksandar
Šapić želi riješiti, ali ne zato što bi nastavili ijednu od svih onih
socijalnih Titovih politika, nego da na njemu pokušaju zaraditi svodeći ga na
turističku znamenitost, a rodni mu Kumrovec na destinaciju” – ocjenjuje Goran
Borković, novinar i urednik “Novosti”, samostalnog srpskog tjednika.

Hrvatska ljevica
polako i neumitno nestaje zahvaljujući prodoru neoliberalnog razmišljanja koji
je ovladao Socijaldemokratskom partijom i političkom platformom “Možemo!” koja
kao nova modernija zeleno-lijeva platforma ima priličnih problema u artikulaciji
lijevih stavova, ocjenjuje Borković. U tom slučaju, preostaje samo da se o
hrvatskoj ljevici govori u kontekstu djelovanja Radničke fronte, stranci koja
je toliko marginalna da nije uspjela sama ni do cenzusa, pojašnjava Borković.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

“Činilo mi se važno ovo reći, jer je u takvoj
atmosferi desnici puno lakše rasti. Porastu je svakako pridonijela i politika
Andreja Plenkovića koji se u dva dosadašnja mandata itekako trudio da
zastupnici nacionalnih manjina, prije svih srpskog SDSS-a, budu dio Vlade.
HDZ-ovi otpadnici osnovali su Domovinski pokret čija se politika svodi na govor
mržnje prema predstavnicima srpske nacionalne manjine, strahu od migranata – po
mnogočemu imaginarnom, jer malo tko od njih želi ostati u Hrvatskoj – i podršci
svom tajkunu Pavlu Vujnovcu, najmoćnijem čovjeku u ovoj državi ikad. Osim
takvog skučenog DP-a, na desnici je i stranka Most koju je prije par dana
znatno potresao odlazak bračnog para Nina i Marije Selak Raspudić iz svojih
redova na čijoj listi je i dvoje zastupnika Hrvatskih suverenista, koji bi – za
razliku od Mosta – čini se također rado u HDZ-ovu vlast. Oni bi, ako uspiju
pregovori s HDZ-om, a sve ide u tom smjeru, mogli činiti novu vladu” – kaže
Borković.

Barem su jednako važni, ako ne i važniji, procesi koji
se događaju u HDZ-u, jer pravi izbori u Hrvatskoj uvijek su prvenstveno vezani
uz tu stranku i prevlast u njoj između njenih frakcija, ocjenjuje Borković. Andrej
Plenković je u pojedinim segmentima znatno olabavio politički ekstremizam ne
samo u svojoj stranci, nego i u cijelom društvu, činio je to čvrstom rukom, jer
labavom to u takvom konglomeratu ne bi niti uspio, navodi Borković.

“Njegova politika dio HDZ-ovaca nagnala je na što
prinudni što dobrovoljni odlazak iz stranke u kojoj je, usprkos tome, ostao
priličan broj utihnulih jastrebova koji samo čekaju povoljan moment da opet
uzlete. Najpovoljniji je svakako Plenkovićev poraz za izborima. Ističe se
pritom potpredsjednik HDZ-a Ivan Anušić koji je u jednoj od slavonskih izbornih
jedinica, inače utočišta DP-a, dobio najviše preferencijalnih glasova u toj
stranci, pa više i od Plenkovića u Zagrebu. Oni zagovaraju koaliciju s DP-om,
čemu Plenković nikako nije sklon, ali u trenutku kad suradnju s njim odbijaju
sve ostale stranke ostaje mu samo koaliranje s neskriveno mrskim mu DP-ovcima,
koji su, uostalom, podignuli i kaznenu prijavu protiv njega. Ali, kako su
izbori prošli, nju više malo tko spominje, s obzirom da je najvažnije nekako se
dokopati vlasti” – kaže Borković.

Rastu desnice na izborima pridonio je neizravno i SDP,
odnosno njihov bivši šef a sada predsjednik države Zoran Milanović, koji se
neočekivano uključio u izbore tvrdeći da će biti njihov mandatar za novu vladu
što je dovelo do reakcije Ustavnog suda, tvrdi Borković.

“Milanovićev angažman prvih dana donio je anketni rast
SDP-ovoj koaliciji za čak devet posto, ali se predsjednik u međuvremenu
verbalno zaletavao i tamo gdje je trebao i tamo gdje nije, tako da se SDP na
kraju skoro pa vratio tamo od kuda je krenuo, a to su 42 mandata na prema
HDZ-ovih 61. Svakako je pridonio većem izlasku „lijevih“ birača na izbore, iako
je dio odbio sve češćim zagovaranjem desnih vrijednosti, ali je isto tako na
glasanje nadahnuo i one HDZ-ove i desnije što je dovelo do, za hrvatske prilike,
uistinu velike izlaznosti od gotovo dvije trećine birača, što se ne pamti još
od Tuđmanovih vremena” – kaže Borković.

Iako je ulaskom u EU pritisak i nadzor zapadnih država
popustio, Hrvatska je zadnje desetljeće demokratski napredovala ili je barem na
razini na kojoj je bila i ranije, što s obzirom na procese oko nje i nije loš
rezultat, tvrdi Borković. HDZ pod vodstvom Tomislava Karamarka, koji je već
nakon pola godine morao odstupiti i raspustiti vladu zbog korupcije, izgledao
je kao daleka prošlost, podsjeća naš sagovornik.

“Svakako postoji mogućnost da se radikali – putem DP-a
– opet vrate u vlast. Ako bi HDZ znatno popustio u pregovorima i prepustio im
četiri ministarstva koja navodno traže, Hrvatska bi se našla na istoj startnoj
poziciji kao prije devet godina. U DP-u postoje dvije struje: prva desnih
tehnomenadžera predvođenih Marijom Radićem, suvlasnikom trgovačkog lanca Pevex
i bliskim suradnikom Pavla Vujnovca, i druga Ivana Penave, vukovarskog
gradonačelnika čija je politika doslovno svedena na nesnošljivost prema Srbima,
osim ako nisu bili hrvatski branitelji. Radić, za razliku od njega, gleda više
na „hrvatsku lisnicu u hrvatskom džepu“ pa zagovara prodaju poljoprivrednog
zemljišta, što im je dio izbornog programa, a Hrvatska je po tom pitanju
prilično nevina, dok Penavu više zanima kontrola nad kulturom i medijima i,
naravno, ukidanje svih dotacija nezavisnim medijima, deratifikacija Istanbulske
konvencije, ukidanje prava na abortus, kao i sve ono iz lepeze europske desnice
kakvu smo gledali, primjerice, u Poljskoj. Uz to, valja dodati, tu je i namjera
da privatiziraju 20 posto Hrvatske elektroprivrede, što također spremno čeka
spomenuti Vujnovac, glavni distributer plina u državi” – kaže Borković.  

Prvi neprijatelji desnici – barem oni vidljivi – su
Srbi, ističe Borković. Iako je od rata prošlo gotovo 30 godina, iako Srba u
Hrvatskoj od nekadašnjih 12 ima jedva 3, a i oni jedva da preživljavaju u
ruralnim područjima gdje SDSS muku muči da im dovede barem struju, vodu i
asfalt, oni ostaju arhetipski protivnici hrvatske desnice i kao takvi idealan
predmet mržnje preko kojeg se, na žalost, i dalje može animirati solidan broj
birača, posebno ako u ruci imate znatan korporacijski novac i tihu podršku
dijela HDZ-a, zaključuje Borković, napominjući da rast takve desnice pomažu
taština Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića koji su se stavili iznad države.

„U ovom trenutku doista prvenstveno o
radikalno desnoj stranci Domovinski pokret (DP) ovisi hoće li Hrvatsku i nakon
osam godina vladavine nastaviti voditi HDZ ili će se formirati antihadezeovska
vlada koju bi predvodila lijeva koalicija Rijeke pravde, u kojoj je glavni
politićki akter SDP, što je manje vjerojatno jer bi u tom slučaju uz tu vladu
trebala stati i izrazito konzervativna, nacionalistička stranka Most. Postoje i
treća i četvrta mogućnost: nitko ne formira vladu, pa idemo na nove izbore ili
formira se postizborna, antikorupcijska koalicija svih stranaka protiv HDZ-a,
koja će izabrati privremenu vladu s ograničenim mandatom od godine dana da
promijeni izborno zakonodavstvo, glavnog državnog odvjetnika i ukine zakon
kojim je Andrej Plenković odlučio gušiti slobodu medija, tzv. Lex AP. No, treba
znati da je DP je izrastao iz HDZ-a, u njemu su prvenstveno bivši HDZ-ovci,
povezani s krupnim kapitalom, kojima je Plenković preliberalan, a od osnutka
ističu da žele s HDZ-om vladati Hrvatskom“ – tvrdi Helena Puljiz, glavna i
odgovorna urednica portala “Nacional“.

I Domovinski pokret i Most dobili su
značajan broj mandata prvenstveno zbog snažne anti-HDZ kampanje koju je vodio
predsjednik Zoran Milanović i koji je htio postizborno formirati tzv. vladu
nacionalog spasa u kojoj bi bili predstavnici svih stranaka koje se bore protiv
HDZ-a – od krajnje desnice, preko centra i liberala/zelenih do krajnje ljevice,
tvrdi Puljiz. Milanović je i inače protekle četiri godine bio jedini pravi
oponent vladajućem HDZ-u, iskoristio je to vrijeme da se, kao bivši lider
ljevice, približi i desnici, uživa veliku popularnost među građanima, pa je na
valu njegovih predizbornih poziva biračima da se masovno odazovu na izbore i
glasaju protiv HDZ-a, veći broj i lijevo i desno orijentiranih birača bio
motiviran na izlazak, napominje Puljiz.

„Hrvatskom je u proteklih 34 godine
čak punih 26 vladala desnica predvođena HDZ-om, pa generalno dobri rezultati
desnih stranaka nisu nikakva novost. Međutim, sve više birača, kao i u ostatku
Europe, osvaja tzv. radikalna konzervativna desnica, izrasla iz nezadovoljstva
HDZ-om, koju snažno logistički podržavaju domaći krupni kapital i Katolička
crkva, koja i dalje ima snažan utjecaj na društvene i političke tokove. DP
uspio je osvojiti čak 200 tisuća glasova, a Most 170 tisuća, što je objektivno
mnogo za dvije relativno male stranke. Na ovim izborima desne stranke – HDZ, DP
i Most osvojile su čak 1,1 milijun glasova, dakle, naklonost više od polovice
svih birača koji su glasali. Poseban problem predstavlja činjenica da su za
radikalne desne opcije prvenstveno glasali mladi: gotovo polovica mladih glasala je desno,
niti trećina lijevo. Ne bih rekla da je to pitanje
povjerenja u parlamentarni sustav već rezultat izraženog nezadovoljstva
prilikama u zemlji, socijalnim nepravdama, strašnim razmjerima iseljavanja mladih
i radno sposobnog stanovništva, što prati i useljavanje manje kvalificirane,
jeftine radne snage pa je to izrazito pogodno tlo za širenje ksenofobnih i
šovinističkih stavova, kakve zastupaju radikalne desne i konzervativne opcije“
– ocjenjuje Puljiz.

Zbog činjenice da je SDSS Milorada
Pupovca ključni partner vladajućeg HDZ-a i održao ga je na vlasti unatoč
užasnim korupcijskim aferama i zarobljavanju institucija, stvorio se snažan
odium prema toj stranci, njezinim liderima, ali, nažalost i prema srpskoj
manjini uopće, smatra Puljiz.

„Radikalno desne stranke veći dio
kampanje i temeljile su upravo na nesnošljivosti i širenju nacionalnoj
netrepeljivosti, pri čemu im je baš Pupovac i SDSS bio glavna meta. Jedna dio
DP-a, progonjen financijskim interesima i žeđu za moći, možda bi i mogao
podnijeti koaliciju s manjinama da bi se dokopao vlasti, ali dio koji predvodi
gradonačelnik Vukovara i DP-a Ivan Penava nikad na to ne bi pristao. Barem se
tako zasad čini. Pupovac je već poručio da je uz HDZ i da njemu ne bi smetala
ni zajednička vladavina s DP-ovcima koji se s njime obračunavaju u gotovo svim
javnim nastupima“ – zaključuje Puljiz. 

Omjer vlasti između nominalne desnice i nominalne
ljevice u Hrvatskoj je isti već godinama, a takav je čak bio i na onim famoznim
prevratničkim izborima 2000. godine, tvrdi Dragan Markovina, istoričar i
publicist. Ljevica i liberali nikada bez suradnje s relativno pristojnom
desnicom nisu mogli srušiti HDZ, ocjenjuje Markovina, vjerujući da je taj omjer
u društvu nakon 35 godina nacionalističke stvarnosti čak i dobar.

“Ono što na ovim izborima jeste novo nije dakle omjer
glasova, nego činjenica da više nema iole pristojne desnice. To nije čak ni
Most koji je od ove tri liste tome najbliži, budući da je riječ o izrazito
klerikalnoj i antiimigrantskoj stranci. Druga novost, što je opet zabluda u
široj javnosti, jeste ta da je Domovinski pokret prošao bitno lošije na ovim
izborima po broju mandata, nego na prošlim, ali ih je raspored tih mandata,
odnosno D’Hondt, koji je najviše oštetio Možemo, doveo u ucjenjivački poziciju
ključnog aktera. Domovinski pokret pak, osim što je izravno naslonjen na ruski
ekonomski i politički kapital’, jeste stranka samo s jednom temom, a to je
obračun sa Srbima i Jugoslavenima, da budem ironičan, ali suštinski točan. I ta
stranka koja je nastala od otpadnika iz HDZ-a koji su postali nezadovoljni zbog
javne promjene kursa HDZ-a i pogotovo zbog činjenice da je njima omraženi SDSS
na čelu s Miloradom Pupovcem, dio vladajuće većine, zapravo žele povratak HDZ-a
na tvorničke postavke iz devedesetih. Drugim riječima, čak i ako se ta
koalicija dogodi, to će biti već viđeni surovi tuđmanizam” – kaže Markovina.

Po zadnjim naznakama, Plenković ne želi dopustiti da
mu se uruši ključno nasljeđe površinskog civiliziranja HDZ-a, odnosno da
formira vladu bez SDSS-a i s Domovinskim pokretom, smatra Markovina. U tom
smjeru, ipak, Plenkovića  lome mnogi iz
HDZ-a koji ga se jedva čekaju riješiti, kao i Domovinski pokret, ocjenjuje
Markovina.

“Istovremeno je Plenković očito sebi pripremio i
izlaznu strategiju time što se stavio na čelo liste izbora za Europski
parlament koji će se održati početkom šestog. I sad imamo tri potencijalna
scenarija, od kojih nijedan još nije siguran. Prvi je da on ili Domovinski
pokret popusti i da formiraju Vladu. Ali onaj tko popusti potpisao je politički
kraj na sljedećim izborima. Tu su manjine pomogle, rekavši da će zajedno
glasati za HDZ-ovog predsjednika Sabora i dovevši DP pred svršen čin. Druga
opcija je da kompletna lijevo-liberalna scena, zajedno s Mostom i Domovinskim
pokretom konstituira Sabor, donese par ključnih odluka oko kojih se slažu i
koji će HDZ-u oduzeti poluge moći te novi izborni zakon, pa da se onda nakon
par mjeseci ide na nove izbore. I treća opcija je da se odmah kaže kako nema
većine i ide na nove izbore. S tim da je onda neizvjesno hoće li HDZ na njih
voditi Plenković ili će se povući u Bruxelles” – zaključuje Markovina.

Porast desnice nije karakterističan samo za Hrvatsku, to je širi
europski i globalni trend na koji mnogi politički analitičari upozoravaju, a
realnost tog jačanja bit će testirana i na predstojećim izborima za novi saziv
Europskog parlamenta (9.6.), ocjenjuje Senna Šimek, provoditeljica programa
Inicijative mladih za ljudska prava Hrvatske (YiHR). Riječ je o odgovoru na
strah i nezadovoljstvo koji su prisutni kod mnogih građana, odnosno generalno
pesimističnog Zeitgeista koji vlada u
Europi, ocjenjuje Šimek. Kao razlozi za to se uglavnom navode porast životnih
troškova, strah od “drugog” uzrokovan dolaskom izbjeglica i generalno promjenom
demografske strukture Europe, ratova koji se odvijaju (kao i onih koji
prijete), klimatskih promjena koje stvaraju “we’re doomed” atmosferu, napominje
Šimek.

„Definitivno se dio toga prelijeva i na Hrvatsku, odnosno na
ponašanje hrvatskih stranaka i birača. Ipak, čini mi se da se o ovom porastu
desnice u Hrvatskoj više govori zbog toga što Domovinski pokret, kao
najspominjanija stranka desnice trenutno, zauzima poziciju pivotalnog
političkog aktera (slično kao Most na izborima 2015., odnosno 2016. godine).
Jednako tako, mislim da ulazimo u razdoblje tzv. interregnuma koje je Gramsci opisao kao odumiranje starog novog
poretka dok novi još nije rođen. Mislim da situacija nije baš tako dramatična,
ali poanta jest da dvije najveće tradicionalne lijeve i desne stranke (SDP,
odnosno HDZ) sve manje i manje jesu lijeve, odnosno desne (ako su ikad i bile)
te slabo dopiru do novih birača, a stari su njima revoltirani. To je prostor u
kojem se profiliraju nove stranke, a rezultat je diferencijacija mandata.
Koliko god paradoksalno zvučalo, rast desnih stranaka pokazuju da snaga HDZ-a
ipak slabi, a u kontekstu Domovinskog pokreta posebno to da HDZ više nema
monopol na “domoljubne” teme, istovremeno provodeći proeuropsku politiku, ali u
pozadini uništavajući institucije i održavajući klijentelizam“ – kaže Šimek.

O hrvatskoj desnici još uvijek ne treba govoriti kao o
ujedinjenoj i homogenoj grupi s vrlo jasnom i konkretnom ideološkom strukturom,
tvrdi Šimek. Barem zasad, riječ je o protestnim glasovima, odnosno onim
biračima i političarima koji su postali nezadovoljni vrijednosnom i/ili
lokalnom politikom HDZ-a, kao i onima koji su bili regionalno orijentirani
prema nekad znatno jačem HDSSB-u, stranci koju je osnovao Branimir Glavaš,
nepravomoćno osuđen za ratne zločine počinjene nad civilima u Osijeku, podsjeća
Šimek.

„To, naravno, ne znači da zbog toga treba biti manje na oprezu
ili da ne postoji potencijal za rast, već da je još uvijek teško zaključivati o
dugoročnoj moći desnih stranaka, tj. Domovinskog pokreta i Mosta kao dvaju
najjačih. Ipak, smatram da pažnju treba posvetiti političkom ponašanju mladih
koji čine veliki dio biračkog tijela Mosta. Naime, iako se Most, kao i
Domovinski pokret, uvelike profilirao na antagonizmu spram HDZ-a, bolje
komunicira prema mladima i pogađa teme koje su im bliže i važnije, posebice nova
identitetska pitanja koja danas uglavnom predstavljaju točku razilaženja. S
druge strane, Domovinski pokret nastoji preuzeti monopol na tzv. povijesne
teme, odnosno profilira se kroz odnos prema prošlosti, a to (još uvijek) nije
zanemariva tema u analizi ponašanja hrvatskih birača, barem ne onih srednjih
godina i starijih“ – kaže Šimek.

Šimek smatra da moć desnice leži više u nesposobnosti lijevih
stranaka da ponudi nešto više od anti-HDZ politika, a manje u kvaliteti same
desnice.

„Ima nešto više i u tome da kako je izborni sustav osmišljen.
Naposljetku, mislim da vrijedi podsjetiti na razlikovanje ekstremne i radikalne
desnice koje nam pomaže odgovoriti na pitanje povjerenja u parlamentarnu
demokraciju. Radikalna desnica je, najjednostavnije rečeno, protiv sustava,
odnosno zahtijeva njegovu transformaciju, dok je ekstremna desnica ona koja
djeluje unutar postojećih okvira, ali se profilira na vrijednostima koje su
usmjerene protiv nekih društvenih grupa, što može biti i opasnije jer narušava
sustav iznutra. U tom smislu Domovinski pokret više spada u drugu kategoriju,
ali ponovno bih istaknula i njihovu raspršenost, odnosno primarno interesnu
povezanost koja će potencijalno prevagnuti nad ideološkim maksimama s kojima
izlaze u javnost u zadnje vrijeme. Drugim riječima, njihovo “povjerenje” u
parlamentarnu demokraciju pokazat će se kroz usmjerenost na ostvarivanje udjela
u vlasti, a manje kroz dosljedno držanje predizbornih politika“  – ocjenjuje Šimek.

Izbacivanje SDSS-a, tj. predstavnika srpske nacionalne manjine
koji su dosad, zajedno s ostalim “manjincima”, sudjelovali u vladi, bio je
jedan od glavnih uvjeta Domovinskog pokreta za sudjelovanje u formiranju nove
većine, odnosno buduće izvršne vlasti, podsjeća Šimek.

„Taj je zahtjev bio poprilično širok – od toga da SDSS “samo” ne
bude dio vladajuće koalicije, do toga da se zabrani javno djelovanje, odnosno
razvoj i iskazivanje srpskog nacionalnog identiteta, kroz, primjerice, gašenje
tjednika Novosti. To je, nota bene, teško
ostvarivo s obzirom da je zajamčeno Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih
manjina za čije je mijenjanje potrebna kvalificirana većina. No, omogućavanje
političkog manevriranja stranci koja se za zalaže za takve stvari bilo bi
užasno štetno iz, barem, dva razloga. Prvo, time bi se poništio sav napredak
koji je napravljen u poboljšanju odnosa između Hrvata i Srba u Hrvatskoj u
zadnjih 20 i više godina, kao i položaja Srba u Hrvatskoj uopće. To se, s
obzirom na delikatnost procesa, vrlo lako može urušiti. S druge strane, to bi
generalno bilo loše za Hrvatsku jer reduciranje prava manjina nije nešto što je
u skladu s europskim vrijednostima, a to nije nešto što bi umjereni dio HDZ-a
na čelu s Plenkovićem preferirao“ – zaključuje Šimek.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije