Odluka Švajcarske da zakonski zabrani fizičko kažnjavanje djece, uključujući i takozvani “vaspitni šamar”, ponovo je otvorila raspravu i u Bosni i Hercegovini o odgoju djece i ulozi države u porodici. U BiH se dio odgovora već nalazi u zakonima, ali ne i u praksi.
Naime, Republika Srpska je već zakonom zabranila fizičko kažnjavanje djece kroz propise o zaštiti od nasilja u porodici, dok Federacija BiH ide istim putem kroz izmjene Porodičnog zakona koji bi prvi put eksplicitno izjednačio “odgojni šamar” sa oblikom nasilja.
Na papiru je sve jasno, ali u stvarnosti mnogo toga nije.
Prema anketi portala Buka na društvenim mrežama, većina građana izjasnila se protiv uvođenja ovakve zabrane u BiH.
Tek manji dio podržava takvu mjeru.
Podijeljeno javno mnjenje i oštra retorika
U raspravi koja se razvila dominiraju oštri stavovi. Jedan od komentara koji je izazvao pažnju glasi: “Koliko imam prilike da vidim na Zapadu stasavaju generacije mekušaca… Umjesto da se od njih stvaraju ličnosti, stvaraju se idioti. Ne kažem da treba šamarati, ali ulazak države u porodicu i mogućnost oduzimanja djece zbog šamara je distopija.”
Slični stavovi su se ponavljaali kroz mnoge komentare, a smo neki od njih su:
“Bez motke nema ništa”; “Treba da uvedu da oni nas šamaraju”; “Ne treba šamar nego kaiš”; “Ne postoji veći nasilnik od države kao takve.”
Međutim, dio građana, iako malobrojan, potpuno odbacuje fizičko kažnjavanje:“Roditelji koji koriste nasilje samo ne znaju drugačije”;“Ko misli da dijete treba tući, ne zna odgajati”; “Razgovor i strpljenje daju bolje rezultate od batina.”
Ono što se u ovakvim raspravama rijetko vidi jeste da se ne radi samo o mišljenjima, nego o promjeni modela roditeljstva koja se u Evropi već desila, dok u Bosni i Hercegovini tek počinje da se otvara.
Podaci, praksa i evropski trendovi
UNICEF-ova istraživanja za Bosnu i Hercegovinu godinama ponavljaju isti obrazac. Fizičko ili psihološko kažnjavanje u kući nije izuzetak nego pravilo. Prema njihovim podacima, više od polovine djece u BiH od 2 do 14 godina doživi neki oblik nasilnog disciplinovanja, dok značajan dio djece prolazi i kroz direktno fizičko kažnjavanje. Globalno, UNICEF procjenjuje da stotine miliona djece godišnje žive u okruženju u kojem je fizičko kažnjavanje i dalje normalizovan oblik discipline.
U evropskom kontekstu trend je suprotan. Više od 30 zemalja u potpunosti je zabranilo fizičko kažnjavanje djece, ne samo u školama i institucijama nego i u porodici. Švedska je to uradila još 1979. godine, Njemačka početkom 2000-ih, dok su Hrvatska i Slovenija kasnije uskladile zakonodavstvo sa istim principom, prema kojem dijete ima pravo na fizički integritet u svakom prostoru, uključujući i dom.
Ombudsmeni i granica između odgoja i nasilja
Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH u više navrata je upozorila da se fizičko kažnjavanje ne može posmatrati kao privatna stvar porodice. U njihovim stavovima stoji jednostavna linija da nasilje nad odraslima mora biti zabranjeno, i da isto pravilo mora važiti i za djecu. Ombudsmeni istovremeno naglašavaju da zakon sam po sebi ne mijenja ponašanje. On samo povlači granicu, iza koje tek počinje stvarni posao, u kojem su ključni obrazovanje, socijalne službe i podrška roditeljima u promjeni obrazaca ponašanja. Jer zakoni mogu zabraniti udarac, ali ne mogu preko noći promijeniti ono što se generacijama smatralo normalnim načinom odgoja.