Erin Brockovich javnosti je najpoznatija po istoimenom filmu u kojem ju je maestralno glumila Julia Roberts, ali stvarna Erin Brockovich danas vodi novu, možda još težu bitku.
Žena koja je devedesetih pomogla stanovnicima Hinkleyja da dobiju istorijsku odštetu zbog zagađene vode danas upozorava na novu prijetnju: ogromne AI data centre koji niču širom svijeta, često bez dovoljno javne rasprave, uz ogromnu potrošnju vode i energije.
Ime Erin Brockovich već decenijama je sinonim za borbu “običnih ljudi” protiv moćnih korporacija. Svijet ju je upoznao kroz slučaj iz 1993. godine, kada je odigrala ključnu ulogu u tužbi protiv kalifornijske energetske kompanije Pacific Gas and Electric Company, zbog zagađenja podzemnih voda u gradiću Hinkley. Slučaj je završen nagodbom od 333 miliona dolara, tada najvećom takve vrste u direktnoj tužbi građana.
Tri decenije kasnije, Brockovich ima novu metu. Ovoga puta ne radi se o jednoj kompaniji, jednom gradu ili jednoj hemikaliji, već o globalnom fenomenu: izgradnji ogromnih data centara (centri za čuvanje i obradu podataka) potrebnih za rad vještačke inteligencije.
U razgovoru za Guardian kaže da je sve počelo kada je u kratkom roku počela dobijati desetine poruka od ljudi iz istih mjesta. U aprilu je na svojoj stranici pozvala građane koji imaju problem sa data centrima u blizini da joj se jave. U roku od mjesec dana stiglo joj je više od 3.800 poruka.
“Tehnološke kompanije su oduvijek imale data centre, ali ovi koji se sada grade za AI djeluju kao Hinkley na steroidima”, kaže Brockovich.
Ona naglašava da njena borba nije usmjerena protiv same vještačke inteligencije. Kako kaže, “duh je izašao iz boce”: AI je tu, ljudi je mogu koristiti ili ne. Problem su, prema njenim riječima, ogromni objekti koji se grade da bi se obezbijedila infrastruktura za tu tehnologiju — kompleksi koji se prostiru na stotinama hektara, troše ogromne količine vode i struje, a često se pojavljuju pred lokalnim zajednicama kao gotova stvar.
Građani joj, kaže, pišu s istim pitanjima: zašto nisu znali da se to gradi, kako je projekat već odobren, šta će biti s vodom, ko će platiti energiju, kakve posljedice mogu biti po zdravlje, životinje i prirodu.
Na osnovu prijava građana Brockovich je počela praviti mapu značajnih AI data centara u SAD-u — onih koji već rade, onih koji se grade i onih koji su planirani. Prema podacima koje navodi Guardian, do 24. juna zabilježena su 33 operativna AI data centra, 68 u izgradnji i 41 planirani objekat, uz više od 7.000 prijava građana.
Brockovich kaže da se to dešava u gotovo svim američkim saveznim državama: u ruralnim područjima, na farmama, rančevima i u naseljima. Ljudi joj pišu da nestaju ptice, da se mijenja okoliš, da viđaju mrtve životinje, da ne razumiju kako su takvi projekti prošli bez njihove saglasnosti.
Jedan od ključnih problema je voda. Prema analizi Guardiana, dvije trećine planiranih data centara u SAD-u nalazi se u područjima pogođenim sušom. Veliki centri mogu dnevno trošiti i do pet miliona galona vode za hlađenje, što odgovara prosječnoj dnevnoj potrošnji oko 50.000 ljudi.
Pitanje koje se sve češće postavlja glasi: čije potrebe će imati prednost — vještačka inteligencija, poljoprivreda ili stanovništvo?
Brockovich upozorava i na račune koje građani prijavljuju. Jedna osoba joj je, kaže, napisala da joj je mjesečni račun za vodu porastao sa 22 na više od 350 dolara. Ali problem, dodaje ona, nije samo finansijski. Ljudi se pitaju šta će biti sa njihovim životom, zemljom i resursima.
Data centri nisu nevidljiva prijetnja poput hemikalija u vodi. Kada počnu raditi, ljudi ih čuju i osjećaju. Brockovich kaže da se mnogi žale na stalnu buku, zujanje, vibracije, generatore, nestabilnost u snabdijevanju električnom energijom i veće račune.
Posebno je zabrinjavaju tvrdnje da investitori često sklapaju ugovore o povjerljivosti sa lokalnim vlastima, zbog čega građani ne mogu ni saznati kako su projekti odobreni, da li su rađene procjene uticaja na životnu sredinu i zašto javnost nije imala priliku da se izjasni.
Brockovich ne tvrdi da su sve lokalne vlasti korumpirane ili zlonamjerne. Naprotiv, kaže da mnoge opštine, tek kada čuju reakciju stanovništva, pokušavaju zaustaviti ili odgoditi projekte. Tada se, međutim, suočavaju sa tužbama investitora vrijednim stotine miliona dolara, što male lokalne zajednice teško mogu izdržati.
Zbog toga ona traži moratorijum na odobravanje novih data centara — od slučaja do slučaja — dok se ne urade jasne procjene uticaja na okoliš, vodu, energiju i lokalno stanovništvo. Njen pristup je isti kao i ranije: ne počinje od vrha, nego od zajednice. Prvo informacije, zatim javna rasprava, pa organizovanje građana.
“Želim da vidim studiju uticaja na životnu sredinu. Želim da znam kako planiraju obezbijediti energiju. Hoće li graditi sopstvene izvore ili računaju na naše već opterećene resurse?”, poručuje Brockovich.
Njena borba odavno više nije samo američka priča. Kaže da joj se javljaju ljudi iz Australije, Indije, Škotske i Irske. U Dublinu je već uveden moratorijum na nove data centre, a još 2023. godine takvi objekti su trošili petinu ukupne električne energije u Irskoj.
“Ovo je planetarna stvar”, kaže Brockovich. “Moramo imati hrabrosti da se pojavimo i progovorimo, iako je teško kada ste protiv sila koje imaju sav novac, svu inteligenciju i sav bandwidth ovoga svijeta.”
Brockovich danas ima 66 godina i šestoro unučadi. Kaže da je u “fazi nasljeđa” i da je možda prestara za novu veliku bitku. Ali iz onoga što govori jasno je da se ne povlači.
Može, kaže, pobijediti i u ovoj borbi. Samo ne može sama.