Dragi Ivane,
Prošlo je sto godina od Pisma iz 1920. U tom pismu neki su pokušali da nađu vašu „kompletnu filozofiju”. A jesu li ti ljudi primetili kako je ispričana ta priča? Ispričana je „sa gorčinom koja ne očekuje da će biti shvaćena”. Na kraju tog pisma ste pokazali da mržnja, uprkos prividu, nije endemski već globalni fenomen.
– Gde pobeći od mržnje? – pitali ste se vi još kao mladić.
Vi ste predlagali da se od mržnje sklonimo u kućice pomrlih puževa.
Uvek ste pisali o svetu – povodom Bosne. Na pamet vam ne bi palo da locirate mržnju na Bosnu. Štaviše, vi ste baš u toj priči pokazali da je uzaludno bežati od mržnje u svet. I drugi imaju svoje mržnje i na drugim mestima se bombarduju bolnice.
Ali pustimo druge.
Važno je da kod nas Furije nikad nisu postale Eumenide.
Ni pre.
Ni pod suncem ovog dana.
Iz jugoslovenske pozicije Hladni rat nije bio nekakav sukob dva apsoluta, već guranje dva ovna na brvnu. Komercijalno pranje mozga borilo se za naše duše sa ideološkim pranjem mozga. Istok je vladao na silu. Zapad na prevaru. Prevara je bila bolja. Za nas Gvozdena zavesa (termin koji je Čerčil preuzeo od Gebelsa) bila je samo providni veo. Istok i Zapad su bili termini iz magične geografije. Kasnije je to postala obavezna lektira u svetu trostrukih standarda. I mi smo nastradali kao onaj gavran Trumana Kapotea koji je odrastao među psima pa je mislio da je pas. Poginuo je jer nije leteo kad ga je pojurila mačka. Jer je, kao mnogi, mislio da je ono što nije.
Vi ste se, dragi Ivane, žalili da vam glava povremeno biva kao pokvarena telefonska centrala i da čujete pomešane glasove.
Čujem ih i ja.
Čujem glasove svog detinjstva, glasove generacija, glasove zemlje, glasove propasti i nadanja… Džoni peva Lutke od krvi bez trunke ideje. Ubice na cesti. I Fistik hiti polako. I doktor Luiđi okleva da odvede Bepinu prid oltar. I gledam unutrašnje fotografije. Stjepan Filipović diže ruke ispod vešala. I Tito maše pionirima. I jedem viršle u zemički iz crvenog kioska. I Predrag fićom prestiže sva kola od Kraljeva do Splita. I pevamo u kolima. Neke djece plač. Galebova krik. Prvo sunce u njenoj kosi. Suze teku dugo već. Sviće dan. Tmuran, siv. Gledam opet mlade ljude na Jadranu, njihova opuštena lica. I mini suknje i devojke bez brusa. Sa Marinom sam na Zlarinu i u Londonu. Njene oči su zelene kao kriptonit. Nje više nema. Bane Bumbar prelazi Brankov most kako bi konačno postao čovek. I onda opet sve postaje apstraktno i prelazi u bezvremenost. Sevaju opsesivne slike, nebo, harmonika, crno-bele cipele…
Posle su otrovni gasovi pušteni u stanovništvo. I đavo je promešao špil senki i usledilo je nadmetanje među pomračenjima. Razlajali su se psi sa svecom u raljama. I najednom sam se obreo u kolu sa medvedom i patuljkom. I stid je boleo više od mržnje. I životinje su umrle u pionirskoj dolini i krv i muka su bili na ulicama Sarajeva i grobljima u parkovima.
– Da li je na svetu više dobra ili zla, – pitao sam se kao fra Marko Krneta i odgovarao: Ima ga onoliko koliko ga je Bog dao. Šta ja tu mogu?!
I granata je udarila u Vjećnicu, u kojoj je bio moj otac. I zbegovi su išli negde. I granata je udarila u mostarski most. I vaše knjige – koje su davale smisao jugoslovenskom svetu -požderali su vukovi. I grede su se topile. I svedoci su se pretvarali u dim. I fabrike su bile prodate pa zatvorene. I nastala je rasprodaja diploma. I bila je eskproprijacija sećanja. I ljudska duša je, sa stranica tabloida, u samrtnoj teskobi vapila upomoć.
Cijeli tekst objavljen je na RTS