Svojevremeno su naše vlasti imale vrlo dobru ideju usvajanja prijeko potrebnog “zakona o stranim agentima”. Nažalost, iz nikada razjašnjenih razloga, odustali su od te ideje. Što je prava šteta, imajući u vidu koliko su srpska država i društvo već decenijama pod intenzivnim napadom kojekakvih “stranih interesa”, agenata “međunarodne zajednice”, bezbrojnih blefera, hohštaplera i mufljuza svih vrsta angažovanih od raznoraznih manje ili više skrivenih centara moći. Neki od tih međunarodnih mutivoda dobro su poznati i istraženi. Tako smo, zahvaljujući neumornom višedecenijskom radu “patriotski odgovornih” intelektualaca i novinara sa Pink/Happy/Informer&Co trovačnica svi do u detalje upoznati sa Spec-op akcijama CIA, Mi6, Soroša, Vatikana, Masona, i koga sve ne, sa mrskog nam Zapada. Koliko smo samo puta na našim TV ekranim mogli vidjeti emisije posvećene Džinu Šarpu i njegovoj tehnologiji “Obojenih revolucija”. Međutim, vrlo malo se, ili gotovo nikako, ne govori o analognim akcijama iz bratske nam Rusije. Što je veoma čudno, imajući u vidu u kolikoj mjeri je KGB/FSB&Co uzduž i poprijeko izbušio našu državu i društvo. Zlobnici bi rekli da je upravo to razlog zašto pomenuti prijeko potrebni zakon nije usvojen: po svemu sudeći, na svjetlo dana bi izašlo koliko je “patriota” i podržavatelja majke Rusije zapravo na platnom ili drugom spisku FSB filijala.
No, i bez tog zakona, sasvim je lako vidjeti o čemu se radi.
Proizvodnja stvarnosti
Tehnologija tog “malignog” uticaja odlično je prikazana u izvanrednom filmu “Mag iz Kremlja”, koji preporučujem svakome da pogleda. Radnja prati fiktivni lik Vadima Baranova, režisera rijaliti programa, koji postaje glavni politički strateg i ključni savjetnik u usponu Vladimira Putina na vlast.
Lik Baranova direktno je inspirisan stvarnom ličnošću, Vladislavom Surkovom, čovjekom koji je godinama važio za sivu eminenciju Kremlja i tvorca modernog ruskog medijsko-političkog sistema manipulacije. Surkov je ušao u Kremlj još za vrijeme Jeljcina, pod patronatom oligarha Mikhaila Hodarkovskog, ali njegov pravi uspon događa se pod autokratskim režimom Vladimira Putina. Koliko je bio uspješan govori njegov nadimak: “As iz Putinovog rukava”. Njegov metod može se opisati kao spoj pozorišne režije i korporativnog (tj. državnog) PR-a, sa ciljem proizvodnje političkog simulakruma. On sam nazvao je taj koncept naoko benignim terminom “suverena demokratija”. Kada čuje takvu formulaciju, čovjek odmah pomisli da se radi o nekoj vrsti progresivne liberalno-republikanske političke vizije. Međutim, stvar je upravo suprotna: ideja je da se uspostavi autokratija, pa čak i diktatura, ali ne terorom, već proizvodnjom saglasnosti. Surkov je shvatio teoriju sprege biopolitike i tehnike: savremena medijska tahnologija omogućava vladarima da zadobiju podršku masa za bilo kakve, čak i potpuno stupidne i nevjerovatne “politike”. Vlast ne mora više da koristi represivne staljinističke metode terora, već svoj narativ forsira tehnologijama “meke moći”. Putin, naravno, primjenjuje i teror, ljudi po Moskvi malo-malo padaju sa balkona, ali gro njegove moći dolazi iz stvarne podrške naroda. Surkov je primijenio Makijavelijevu teoriju “vladarevog imidža” i od Putina, bivšeg KGB operativca srednjeg ranga, kreirao kult nadnaravnog političkog genija i spasitelja Rusije.
Surkov nije pokušavao da sakrije manipulaciju, već je stvarao toliko oprečnih narativa da građani potpuno izgube osjećaj šta je istina, a šta laž. Milioni Rusa, a i ostalih, koji su povjerovali u upravo nevjerovatne konstrukcije putinističkog režima, zapravo su neoprezne žrtve njegove tehnologije proizvodnje stvarnosti. Često sam se pitao kako je moguće da su milioni ljudi povjerovali u tako očite besmislice kao što je “nacizam” Ukrajinaca – nacije koja je dala milione žrtava u borbi protiv stvarnih nacista i čiji je predsjednik, Zelenski, jevrejskog porijekla.
Ili: kako je moguće da ljudi, nakon pet godina potpune katastrofe, gledajući snimke Moskve kako gori pod udarima ukrajinskih dronova, i dalje mogu vjerovati u uspjeh Putina u ratu u Ukrajini. Odgovor je prost: oni se kreću u okvirima proizvedene realnosti u kojoj beskonačne fikcije zaklanjaju fakte. Sastavni dio Surkov metode je i tzv. “politički rijaliti” i “politički performans” svih vrsta. On je bukvalno režirao političku scenu Rusije kao masovnu pozorišnu predstavu: nevažno je u kakvom je stvarnom stanju ruska vojska – bitan je performans na Crvenom trgu 9. maja.
Srpski svijet
Do koje je to mjere otišlo svjedoči jedna karakteristična epizoda sa Twittera: kada sam svojevremeno ustvrdio da Rusija ima manji BDP od Italije, te da je, imajući to u vidu, potpuno nerealno očekivati da može dobiti rat (nakon što je postalo jasno da će EU i SAD stati iza Ukrajine), neobično veliki broj naših domaćih proputinista se javio da ustvrdi kako BDP zemlje nije relevantan za rat. Šta reći? Kako je moguće da neko može smatrati BDP irelevantnim za ocjenu vojnih kapaciteta države?
Ako se pitate kako je moguće da milioni Srba vjeruju da je budućnost našeg naroda u azijsko-južnoameričkim koalicijama tipa BRIKSa, a ne u EU, odgovor je veoma prost: mi smo žrtva tehnologije manipulacije.
Normalnom čovjeku teško je uopšte zamisliti raspravu da li Srbi trebaju biti u EU. Mi smo dunavski centriran narod – 90+% Srba živi u slivu Dunava. A Dunav je “najevropskija rijeka”, kičma MittelEvrope. Pri tome je to prava sreća: Evropa je, naime, i dalje, unatoč bezbrojnim problemima koje ima, bez premca najbolja ponuda na političkom stolu. Kako je, za boga milog, uopšte moguće raspravljati o BRIKS-u?
Ali kada vam decenijama forsiraju narative tipa “antisrpska strategija EU”, ili “EU je u krizi” i slično, onda nije ni čudo da masa ljudi povjeruje u fantaziranja tipa “Dok mi uđemo, EU će se raspasti”. U stvarnosti, EU je ekonomski najmanje deset puta superiornija od Rusije. Ali činjenice ovdje ne igraju nikakvu važnost.
Upravo zato je uticaj ruskih službi kod nas “maligan”. Rusija je, naravno, velika kultura i narod sa kojim nas veže mnogo toga. Država Rusija je u mnogo navrata odigrala i pozitivnu političku ulugu za nas (bezbroj puta nas je, naravno, i gurnula u probleme). Recimo, mi u RS smo, između ostalog, imali ruski veto u Savjetu bezbjednosti. Rusija je podržala RS u njenim politikama “zatvaranja OHR-a”, protiv Kristijana Šmita i u drugim prilikama. Ta diplomatska zaštita stvara privid bezbjednosti za rukovodstvo SNSD-a, ali zauzvrat zahtijeva potpunu lojalnost Moskvi. Što blokira napredak BiH ka Evropskoj uniji i produbljuje politički konflikt sa Zapadom: naše vlasti moraju forsirati antievropske narative i antizapadne politike. Nakon što se odlučila za konflikt sa Zapadom, Rusija nas sada, iz svojih političkih razloga, gura u antievropski i antizapadni narativ, ka nekoj vrsti svoje isturene vojne krajine u sred Evrope. Sa svim posljedicama koje takav položaj za nas nosi.
Imajući ovo u vidu, lako je razumjeti zašto je rat u Ukrajini tako važan i za nas Srbe: nakon Ukrajinaca i Rusa, najviše koristi od poraza putinista imaćemo upravo mi Srbi. Pobjeda Ukrajine predstavljaće istorijski momentum u kome ćemo imati priliku da uradimo ono što smo propustili da uradimo 2000-te: da oslobodimo naš društveni prostor malignog uticaja sa istoka i lociramo se tamo gdje nam je i mjesto: u Evropi i njenoj Uniji – kakva god da je.
Otprilike da uradimo ono što je Crna Gora uradila u periodu 2014-17. god., kada se i formalno i strateški riješila dominantnog ruskog uticaja. Nakon ruske aneksije Krima 2014. godine, Crna Gora se potpuno uskladila sa spoljnom politikom Evropske unije i uvela sankcije Ruskoj Federaciji.
“Služba” to nije prepustila bez borbe: na dan parlamentarnih izbora, crnogorske vlasti su spriječile pokušaj prevrata, za koji je Specijalno državno tužilaštvo optužilo ruske obavještajce i prorusku opoziciju. Cilj zavjere bio je nasilno sprečavanje ulaska Crne Gore u NATO. Godinu dana kasnije, CG je zvanično postala punopravna članica NATO-a, čime je trajno osigurala svoje zapadne bezbjednosne okvire i formalno se izvukla iz ruske sfere vojno-političkog uticaja. Nakon ruske invazije na Ukrajinu, Crna Gora je protjerala brojne ruske diplomate i pooštrila sankcije. Moskva je uzvratila stavljanjem Crne Gore na zvaničnu listu „neprijateljskih zemalja“.
Upravo suprotno od toga uradile su vlasti SNSD-a. Kada je Dodik prvi put došao na mjesto premijera RS 1998. godine, bio je viđen kao “dah svježeg vjetra na Balkanu”. U tom periodu, RS je imala ogromnu finansijsku i političku podršku SAD-a i EU. Postojala je jasna prilika da se RS pozicionira kao stabilan, proevropski dio BiH, koji svoju autonomiju brani kroz zapadne institucije. Povratak ruskog uticaja u RS počeo je negdje 2006. i kulminirao je godinu dana kasnije prodajom Naftne industrije RS (Rafinerija nafte u Brodu, Rafinerija ulja u Modriči i mreža pumpi Petrol) ruskoj državnoj kompaniji Zarubežnjeft. Energetski sektor je važna poluga nezavisnosti – pogledajmo samo mučenje kojem je Srbija izložena po pitanju NIS-a. Da je Vlada RS tada izabrala zapadne investitore, eliminisala bi glavni ekonomski argument Rusije u RS.
Ova pogrešna odluka imala je primarno politički, a ne ekonomski smisao – što jasno dokazuje činjenica da je naftni sektor u gubicima. Rat u Ukrajini bio je nova prilika da se ta politika promijeni. Međutim, rukovodstvo RS je izabralo ostanak u ruskoj sferi interesa, što je dovelo do finansijske i političke izolacije od strane SAD-a i dijela EU, te blokade EU integracija. Naše vlasti su to mogle da urade samo na osnovu prethodno opsežno provedene tehnologije formiranja antievropskih narativa u javnom mnenju. Svako ko upali RTRS ili ATV sasvim lako može vidjeti duh Surkova i shvatiti o čemu se radi.
