Vraćaš se kući s posla. Već je pola šest. Juriš kilometre unaprijed u
glavi. Računaš: dok odem u nabavku namirnica, 6 je. Dok izvedem psa,
pola 7. U 7 moram po dijete na kurs. Dok se dovučemo kući, pola 8. Nešto
skuhati na brzinu, 8. Kuća, suđe, zadaće, 9. Leći ćemo u 10. To od 9 do
10 je najgore: nervoza, higijena, ubrzavanje, računanje sati sna da
bude dovoljno do 6 kad se ustaje, unaprijed znajući da preporučenu
osmicu opet nećemo dosegnuti.
Ništa, naravno, ne bude tako, što ne znači da i sutra nećeš jednako
planirati. Kupovina potraje duže, pas beskrajno dugo bira parče livade
gdje se pokakiti, s kursa se vučete korak naprijed, nazad tri, uvijek se
pojavi neka iskrsla zaboravljena zadaća za koju treba još sat kojeg
nemaš, suđe iz mašine nisi ni izvadila, a valja ređati novo…
Kad malena napokon zaspi u 11, pred tobom se otvori crna rupa u koju
ubacuješ, kao u kakvoj jeftinoj igrici za mobilne telefone, sve ono što
si od dana i života htjela, a ne postoji. Igraš se igre Za šta sam danas kriva, pa ubacuješ loptice na kojima stoji: nisam
ni stranice pročitala, nisam ni slova napisala, nisam insistirala da
ona pređe makar poglavlje pred san, nisam joj pregledala kako je oprala
zube, opet je, garant, zbrljavila i žvakala četkicu umjesto da četka
pada kiša-raste trava.
Pokušavaš zavarati misli i promijeniti pravila igre, pa se tjeraš
misliti o odrađenim stvarima, o dnevnim postignućima da spasiš to malo
sna pred sobom.
Nisam se upiškila, pomišljaš. Smiješno je. A i nije, jer je zaista
baš to tvoje malo dnevno postignuće. Sedmicama, od povratka s godišnjeg,
vučeš upalu mokraćnih kanala zbog koje imaš ozbiljne probleme s
kontrolom mokrenja. Pred svaki izlazak iz kuće, tjeraš se u toalet, da
budeš pripravna, da ti se nezgoda ne desi na cesti, u granapu ili
kafani. U dva navrata, osjećajući neizbježnost potopa, sjedaš na klupu.
Iz džepa vadiš telefon i simuliraš telefonski razgovor s nepostojećim
sagovornicima.
Nema ništa, evo sjela malo, čekam Tarika, ma da, da, ma onako,
umorna, teška sedmica, nemam pojma, najbolje da to vidiš s Nerminom, ona
ti to bolje zna, važi, i ja sam tebe, organizujemo nešto ovih dana dok
prođe frka…
A frka ne prolazi, nego se slijeva niz tebe, curi u mlazovima niz
drvene daske klupe i zalijeva zemlju i sparušenu travu pod njom. Čekaš
još neko vrijeme da budeš sigurna da je kraj, a ipak kraj nikad nije,
kao u lošim predstavama dvočinkama, dođe tek pauza i taman kad pomisliš
da na njoj možeš otići i ustaneš sa klupe, ono nastavi da klizi niz noge
i natopljene nogavice.
Razmišljaš jesu li se osušile tene koje si juče oprala i koliko još pari raspoložive obuće imaš, u čemu ćeš sutra na posao.
Razmišljaš dalje: a šta ako ovo nije upala i neće proći već je
dijagnoza koju si zadužila i valja se navikavati na život s debelim
postporođajnim ulošcima među nogama zbog kojih hodaš kao pingvin? Šta
ako je ovo tvoja bolest i dane ćeš krojiti po udaljenosti od wc šolje i
dostupnosti javnih wc-a? Šta ako možeš da zaboraviš, nevozačica i
nevlasnica osobnog automobila, putovanja autobusima i ovisnost o dobroj
volji vozača da ti stanu kad je frka? Šta ako je ovo tvoja sklonost
kardiovaskularnim oboljenjima, tvoj dijabetes, tvoja diskus hernija,
tvoja dioptrija na blizu koju si isto zadužila još pretprošle godine?
Dok se pokisla, što fizički, što mentalno, penješ uz stepenice na
treći sprat, protiv svoje volje nastavljaš u glavi još jednu kažnjeničku
igricu: Šta ako je ovo…
Šta ako je ovo kraj mladosti? Šta ako uskoro ne mogneš ni na taj
treći, koji, istinabog, i nije treći već četvrti, zbog konstrukta zvanog
„visoko prizemlje“? Šta ako koljeno potpuno otkaže, šta ako ne budeš
mogla ono što te toliko usrećuje, što ti spašava tijelo i duh: hodati,
hodati stalno, hodati dugo. Šta ako budeš morala ovisiti o javnom
gradskom prevozu u ovom gradu, baš u ovom od svih nevozač-friendly
gradova na svijetu?
Šta ako si, napokon, ostarila, šta ako ona Opet smo najstariji u kafani! pošalica koju izgovaraš sa prijateljima i nije pošalica jer opet jeste, i bit ćete sve više?
I šta na koncu, preokrećeš opet igricu, iznenađujući sebe samu, ako
ti je, napokon laknulo što je starost, eto, sve su prilike, došla.
Četrdesete su stare četrdesete
Da, eto, ostarila si i sve što imaš o tome reći je da to svima od srca želiš.
Sila će ti prijateljica i prijatelja, vršnjaka i onih starijih od tebe, uz optimistični osmijeh ohrabrenja doći i reći: Ma,
daaaj, ti ostarila, pa ovo su najbolje godine, sad si na vrhuncu,
četrdesete su nove tridesete, izgledaš kao dvadesetogodišnjakinja…
Zahvalit ćeš im se na dobrim namjerama, ali njihove ćeš riječi
spakovati brižljivo kao vansezonsku robu u vakuum-vrećice i gurnuti pod
krevet. I nastaviti nositi ovosezonske modele. Sezona starenja je
počela, a ti ćeš biti dobar model i dobro ćeš je pronosati.
Ne, ne izgledaš kao da ti je dvadeset. S dvadeset si imala predivan
osmijeh nenagrižen paradontozom. Imala si i okruglasto lice, jela si
tone smeća kojih si se u ovih dvadeset godina riješila jer si naučila
zahvaliti tijelu na svemu što ti daje, makar toliko da ne trpaš u njega
silu comfort fooda, osim ponekad, kad si dopustiš hir, kao što si jednom
u mjesecu dopustiš izlazak usred radne sedmice, premda ga redovito
odboluješ.
Ne želiš da izgledaš kao da ti je dvadeset. I četrdesete nisu nove
tridesete. U tridesetim si nakon posla ulazila u stan puna elana i
uzimala knjigu, s radošću sjeckala bundevu za potaž i otvarala vino za
nadolazeće goste. Sada uđeš i spustiš roletnu. Legneš i pustiš da preko
grizodušja pred djetetom punim elana kao talas preko pijeska pređe umor i
da mu se, pošteno, predaš. Odspavaš. Probudiš se, provrtiš se, pa
obučeš pidžamu.
Ne želiš nove tridesete, njih si odradila najbolje što si mogla. One
su ti donijele neke divne ljude, naučile te nekim poslovima, u njima si
utopila sve svoje socijalne i emotivne fobije i anksije. Gotovo sve. Ali
s njima si završila. Četrdesete su stare, dobre, četrdesete. Nekom
majka, nekom maćeha, ali ne prodaju se za nešto što nisu.
I ne, nisi na vrhuncu. Vrhuncu čega? Karijera na vrhuncu nije, kad
pogledaš svoj radni dan i efektivne sate, svjesna si da ćete tvoje
tijelo i ti u relativnoj harmoniji taj životni ritam moći opsluživati
još samo par godina za vas. Pet, možda deset. To vrhunac nije, to je
putanja ka dolje. I to je uredu, nizbrdo možda jeste veći teret za
koljena, ali olakšanje je za dušu, puni čula radošću više no penjanje
uzbrdo. Uredu je sići s vrhunca.
Ni tijelo, ni čulnost na vrhuncu nisu. Da, dijeliš uz kafu i vino s
prijateljicama priče pune sladostrašća o napokon prihvaćenom tijelu, o
seksu, o užicima, o tome kako sve, napokon, znate šta želite, šta vam
treba, i to si uzimate. Da, kada se desi, uglavnom je lijepo, glava je
bistrija, tijelo je upamtilo, ima svoju predivnu, vlastitu memoriju. No,
sve je, uglavnom, iza pritiska svakodnevnice: one koje su u odnosima
gdje s partnericama i partnerima dijele dom, rade i bore se sa dnevnim
satnicama, oni koji imaju veze gdje svako živi svoj život, često vagaju
između sna, knjige, kućnih obaveza ili izlaska, pa tijelo samo odbije
priliku da ga se zadovolji. I klone pod jorgan.
Okej si i sa tim, naučila si ga poštovati. Spremaš ga za menopauzu.
Svašta si o njoj čula, pa i tijelo, i glavu, spremaš i za to putovanje:
padaš u napast da opet pomisliš ono prijeteće šta ako je to kraj, ako se sasvim ugasim. Presrećeš vlastita pitanja, ulažeš veto na šta ako.
Ne znaš kako izgledaju najbolje godine. Znaš da ti ponekad nedostaje
snaga, ali ti ne nedostaje noć provedena pred kompjuterom i sati
potrošeni na beskrajna natezanja, da ti ne nedostaju tipkanja poruka u
kojima pokušavajući, naoko, uvjeriti druge, uvjeravaš sebe da je tvoja
istina apsolutna i da samo ti razumiješ svijet. Nekada ti nedostaje
volja i elan, ali sve manje ti nedostaje gordost i mladalački egoizam.
Možda ćeš nositi debele uloške. Možda ćeš piti tablete. Morat ćeš,
htjela ili ne, pasti u šake dehumanizirajućem zdravstvenom sistemu. Pred
tobom je trajnije stavljanje u kontrolu parodontoze, spremi se da
odvojiš tri-četiri mjesečne plate za stomatološki projekat koji će ti,
možda, omogućiti da opet uživaš u brazilskim orasima iz omiljenog butika
zdrave hrane. A možda i neće. Čak i ako sve ne bude isto kao što je
bilo u godinama prekrasnog osmijeha, uvijek imaš utjehu u čorbi od
crvene leće i potažu od bundeve.
Nastavit ćeš, kao i u dvadesetim, gubiti ključeve i punjače za
telefon, a možda ćeš, pride, početi i zaboravljati sastanke, više
koristiti blagodeti elektronskih remindera, i pozdraviti se sa pamćenjem
rođendana – tu su ionako viber i facebook da pamte umjesto tebe.
Pozdravit ćeš duplo mlađe klince u kafani i nećeš brojati kome je
koliko, kao što ne broje ni oni. Sjest ćeš nekad i na ona mjesta gdje se
služe boze i šampite i nećeš se sa samom sobom našaliti kako im
popravljaš prosjek. Danas će to biti koktel uz tehno, sutra princes
krofna uz Olivera Dragojevića.
Probudit ćeš se ujutro i požuriti u wc, da piškiš na mjestu za to
predviđenom. Vrat je malo manje ukočen no je bio prethodnih dana, super
je što si, umjesto tostera, ipak kupila novi anatomski jastuk.
U noćima koje dolaze, naučit ćeš si kupiti i dovoljno sna. TV, knjige
svijeta, prijateljice, partnerice i partneri, će pričekati. Jer sve će,
kao i ti, ostariti, i svima im, kao i sebi, to želiš. Jer i to je, znaš
sad vrlo dobro, valjalo zaraditi i zavrijediti.
Preuzeto sa portala Nomad.ba