Ljudi bankare obično pamte po ovrhama, kamatama i plastičnim osmijesima. Njega pamte po tome što u gluho doba noći spašava stvar u Turskoj, donira i crkvi i džamiji, i mrtvo-hladno staje pred objektiv tamo gdje dežurni balkanski cinici vide samo problem.
Mundijal trese planetu. Bosna i Hercegovina je prije nekoliko dana otvorila svoju priču protiv Kanade, a večeras u 22 sata Hrvatska protiv Engleske otvara svoju. Od cijele one bivše, ugašene države, vize za smotru najboljih izvukle su samo BiH i Hrvatska. I baš zato, po dobrom starom običaju, ovdje se fudbal rijetko gleda samo kao fudbal. “Ko će za koga navijati” — gotovo da je postalo pitanje života ili smrti.
Ovdje u Tešnju, vlasnici Cafe restorana “Teša” nisu čekali političke instrukcije s vrha o tome koga se smije, a koga ne smije bodriti.
Još dok su se naši na terenu ganjali s Kanađanima, oni su mrtvo-hladno razvukli i bosansku i hrvatsku zastavu. Jednu do druge.
I taman kad sam, s onim starim novinarskim refleksom, podigao objektiv da ovjekovječim tu rijetku normalnost u moru balkanskog ludila, iz kafane iskače Nermin Ćostović. Staje pravo pred objektiv, širi ruke s onim svojim osmijehom, dvije zastave mu čuvaju leđa, i dobacuje:
“Slikaj, Redžoviću! Objavi to slobodno, ovo je jako lijep prizor.”
Ali ko je zapravo čovjek koji ima petlje i obraza da usred Bosne, bez kalkulatora u glavi i bez straha od komentara ispod objave, s osmijehom stane između dvije zastave?
U našem tranzicijskom mraku, bankari su obično omiljeni otprilike koliko i zubari. Lica u sivim odijelima koja ti s plastičnim osmijehom uvaljuju ugovore, dok ti ona najsitnija slova polako i temeljito gule kožu s leđa.
Nermin Ćostović je, međutim, greška u tom korporativnom matrixu.
Amortizer za korporativne udarce
Kada je 2008. godine bankarski sektor prolazio kroz tektonske poremećaje — spajali su se HVB Central Profit banka i UniCredit Zagrebačka banka — stotine radnika našle su se u žrvnju. Gurali su im pod nos nove procedure, bjesomučne targete i hladna zapadna pravila.
Dok su drugi menadžeri prodavali maglu kroz sterilne PowerPoint prezentacije i dizali pritisak preplašenom osoblju, Nermin je povukao ručnu.
Stao je pred te ljude, uzeo obični flomaster i tablu, i počeo razbijati bankarski bauk na proste faktore. Nije bio dželat s kravatom, nego amortizer. Terapeut u odijelu koji je objašnjavao da sistem treba služiti ljudima, a ne ljudi sistemu. Zato nije slučajno što je u UniCredit Bank BiH važio za jednog od omiljenih internih trenera.
Ponoćni poziv iz Turske
Taj njegov odbrambeni mehanizam za “običnog čovjeka” brzo su prepoznali i oni koji vrte tešku lovu. Pravi, sirovi biznis ne poznaje radno vrijeme od osam do četiri, niti se oslanja na beskorisne info telefone gdje te robot drži na čekanju dok ti život curi kroz prste.
Kada je jednom od naših krupnih igrača, čovjeku čiji se potpis mjeri u milionima, usred noći u Turskoj nestao novčanik s karticama i dokumentima, on nije prvo zvao tursku policiju. Nije zvao ni ambasadu. Zvao je Nermina.
U gluho doba noći Ćostović diže slušalicu. Nema panike. Nema “nazovite sutra u radno vrijeme”. Nema službenog tona iza kojeg se čovjek sakrije kad postane gusto.
“Smiri se. Kartice su blokirane. Pare su na broju.”
Za deset minuta požar je ugašen. Biznismen u Turskoj mogao je spavati mirnije, a Ćostović je, s ove strane žice, odradio ono što sistemi najčešće obećavaju u reklamama, ali rijetko isporuče kad stvarno zatreba.
Lova koja ne broji krvna zrnca
I da stvar bude do kraja u stilu surovog realizma, gdje se svaka marka data za tuđu svetinju na Balkanu obično mjeri krvnim zrncima i naplaćuje političkim poenima, ovaj čovjek igra po svojim pravilima.
Njegova lova ide i crkvi i džamiji.
Bez kamera. Bez press konferencija. Bez onih usiljenih PR tekstova u kojima donator više voli sebe nego dobro djelo koje je učinio.
Zato Nermin i može onako šmekerski, bez ijednog skrivenog motiva, stati ispred šahovnice i bosanskih zvjezdica u Tešnju, raširiti ruke i reći:
“Slikaj, Redžoviću.”
Pred objektiv s takvim mirom može stati samo onaj ko nema sitnih slova u vlastitoj biografiji.
Hajrudin Redžović je novinar i publicista, autor knjiga “Lukavi biznis” i “Operacija Cardiff – Priča o zemlji kojoj su rekli da ne postoji”.