Postoji misaoni eksperiment koji me proganja već godinama, i koji sam, u različitim varijacijama, izlagao prijateljima po kafanama od Sarajeva do Stokholma.
Eksperiment glasi ovako:
Uzmite kartu bivše Jugoslavije. Stavite je pored karte Skandinavije. Sada ih gledajte dugo, bez predrasuda, kao čovjek koji nikada nije čuo ni za jednu ni za drugu.
Je l’ vidite?
Tri kulture, tri jezikа, koji su u osnovi jedan jezik s različitim imenima, složena historija zajedničke države koja se raspala uz dramatičnu količinu krvi, fjordovi i planine koje odvajaju populacije koje su ipak genetski i kulturno nerazdvojive, periferija Europe koja je uvijek gledala prema centru s mješavinom žudnje i prezira. Skandinavci imaju Dansku, Norvešku i Švedsku. Mi imamo Bosnu, Srbiju i Hrvatsku. Skandinavci imaju luteranizam kao kulturno ljepilo. Mi imamo… e pa, tu dolazimo do problema.
Ali ne trčimo pred rudu.
Geografska paralela je skoro doslovna. Norveška i Bosna dijele sličan planinski profil. Alpski teren koji izolira zajednice, otežava komunikaciju, ali stvara regionalne identitete duboke kao same doline. Norveška fjordovi i bosanski kanjoni su pored estetskog i socijalni ekvivalenti. Svako selo koje je bilo tri sata hoda od sljedećeg razvilo je vlastiti naglasak, vlastitu kuhinju, vlastitu sumnjičavost prema onima s druge strane planine.
Danska i Hrvatska dijele ono što geografi zovu maritimni karakter. Obje su kulture formirane morem, trgovinom, otvorenošću prema vanjskom. Danci su plovili prema Britaniji i Nizozemskoj i apsorbirali nešto od njihovog pragmatizma. Hrvati su plovili Jadranom i apsorbirali Veneciju. Do danas u Dalmaciji možete naći tragove te veze u arhitekturi, kuhinji, i određenoj mediteranskoj lakoći prema životu koja se teško objašnjava, a lako prepoznaje.
Švedska i Srbija su, od sve tri paralele, možda najupadljivija, a i najnelagodnija. Obje su bile hegemonske sile svog regiona. Obje su imale periode kada je ostatak shvaćao njihovu kulturu i jezik kao de facto standard. Obje su imale kompleksne, ponekad nasilne odnose s manjim susjedima koji su se osjećali asimiliranima. I obje, i ovo je ključno, imaju narode koji su duboko uvjereni da su zlatni standard za definiranje nacije.
Ne kažem da su isti. Kažem da su simetrični.
Ekonomisti koji se bave komparativnim razvojem ponekad koriste termin natural experiment. To vam je kada historija, kojoj nikad nije stalo do eksperimentalnog dizajna, ipak stvori dvije relativno slične populacije koje su krenule različitim putevima. Skandinavija i bivša Jugoslavija su, u određenom smislu, upravo to.
Početne pozicije nisu bile dramatično različite. U kasnom devetnaestom i ranom dvadesetom vijeku, Skandinavija nije bila “raj” kakav je danas. Norveška je 1900. godine bila je jedna od siromašnijih zemalja Zapadne Europe. Nacija ribara i farmera s visokim stopama emigracije prema Americi, bez nafte, bez posebnih prirodnih prednosti koje Bosna ili Srbija nisu imale. Danska je bila agrarna zemlja koja je upravo izgubila rat s Pruskom i ustupila teritorij. Švedska je bila zemlja masovnog iseljavanja i između 1850. i 1930. god., više od milion Šveđana napustilo je zemlju, otprilike četvrtina tadašnje populacije.
Ovo je fundamentalni argument protiv determinizma koji kaže da su “oni drugačiji od nas”. Nisu bili, ili, preciznije je reći da nisu bili toliko drugačiji.
Što se dogodilo u međuvremenu je priča o institucijama, o društvenom povjerenju, o tome kako se kolektivno odlučuje ko je “mi” i ko su “oni” i o tome kako ta odluka, jednom donesena, ima tendenciju da se amplificira kroz generacije.
Skandinavija je razvila ono što politički sociolozi zovu high-trust society. To je društvo u kome građani imaju visoko povjerenje jedni u druge, u institucije, i u državu kao mehanizam kolektivnog djelovanja. Danska na Corruption Perceptions Indexu konzistentno zauzima mjesto broj jedan ili dva na svijetu. Norveška i Švedska slijede odmah iza. Nije to sigurno zbog genetske superiornosti ili, nedajbože, hladne klime. Kada institucije funkcionišu, povjerenje raste; kada povjerenje raste, institucije funkcionišu bolje.
Gdje smo mi na tom indexu? Bosna i Hercegovina zauzima oko 110. mjesto od 180 zemalja. Srbija je oko 105., Hrvatska, kao članica EU, nešto bolje — ali i dalje oko 57. Ovo su mjerljivi podaci o institucionalnom poverenju i korupciji koji imaju direktne ekonomske i socijalne posljedice.
Ovo je historija. I historija se, za razliku od genetike, može promijeniti.
Ako ste čitali do ovdje misleći da ću zaobići ovu, meni omiljenu, temu podcjenjujete moju volju da završim na neugodnoj, ali neophodnoj teritoriji.
Skandinavija je bila, do šesnaestog vijeka, katolička kao i ostatak Europe. Protestantska reformacija i specifično luteranizam koji se proširio kroz Dansku, Norvešku i Švedsku između 1520-ih i 1540-ih je, uz vjersku i institucionalna revolucija.
Luteranizam je uradio nekoliko stvari koje su imale dalekosežne, i u to vrijeme nikako namjeravane, socijalne posljedice.
Kao prvo, insistirao je na pismenosti. Lutherova tvrdnja da svaki vjernik mora moći čitati Bibliju sam za sebe, bez posrednika u obliku sveštenika koji interpretira, stvorila je snažan poticaj za masovnu pismenost. Švedska je do 1686. imala zakon koji je obavezivao svaku porodicu da podučava djecu čitanju. To je, u kontekstu sedamnaestog vijeka, nevjerovatno radikalna socijalna politika.
Kao drugo, eliminirao je manastire i crkvene institucije kao paralelne centre moći i akumulacije kapitala. Crkvena zemlja je sekularizovana. To je imalo redistributivne učinke koji su oslabili feudalnu koncentraciju bogatstva i , dugoročno, stvorili strukturne preduslove za kasniju socijaldemokratsku politiku.
I na koncu, možda i najvažnije je sto je stvorilo kulturni narativ u kome je individualna savjest, a ne institucionalna vjernost, primarni moralni autoritet. To ima direktne implikacije za razvoj odnosa prema državi, za razumijevanje korupcije kao moralno neprihvatljivog, a ne samo nezakonitog ponašanja.
Sada pogledajmo Balkanske ekvivalente.
Bosna, Srbija i Hrvatska ušle su u moderni period noseći tri odvojena religijska naslijeđa koja su, i ovdje moram biti precizan, sama po sebi različito problematična, ali u kombinaciji postaju nešto posebno eksplozivno.
Srbija i Crna Gora nose pravoslavlje Srpske pravoslavne crkve, institucije koja je historijski bila toliko isprepletena s nacionalnim identitetom da je razlikovanje između religijske i etničke lojalnosti postalo gotovo nemoguće. Vidimo kroz sta Crna Gora prolazi u ostvarivanju svog nacijonalnog identita zbog bas toga. Ovo nije posebnost srpskog pravoslavlja. Grčka pravoslavna crkva, Ruska pravoslavna crkva, sve imaju isti problem i ideje da je religiozna i politička vlast u osnovi jedno. U kontekstu nacionalnih pokreta devetnaestog vijeka, ova fuzija bila je politički korisna. U kontekstu izgradnje modernih, pluralnih institucija, ona je toksična.
Hrvatska nosi rimokatoličanstvo čiji je odnos s nacionalizmom bio toliko intiman da je usrtan Drugi vatikanski koncil. Veza između Katoličke crkve i ustaštva u Drugom svjetskom ratu nije historijska sitnica vec je simptom dubokog strukturnog problema u kome je institucija koja bi trebala biti nadnacionalna postala definirajuće obilježje jednog etničkog identiteta.
Bosna nosi islam koji je, u svojoj bosanskom obliku, bio historijski jedan od najumjerenijih i najurbanoformiranijih na svijetu. Sufizam, hanefijska pravna škola, maturudijski kredo, multietnički gradski život koji je trajao vijekovim, je vrijedno historijsko nasljeđe ali ujedno stvara vid kompleksa moralne superiornosti koji da sumirat u recenicu: “ Ma jest to, sve su vjere dobre ali islam je poseban”. Uz to, ratovi devedesetih i naknadni uvoz vehabijskog utjecaja iz Saudijske Arabije stvorili su tenziju između tog autohtonog, “sekularnog” bosanskog islama i importiranog, identitetski rigidnijeg modela koji je dijelom plod petrodolara i dijelom ratne traume.
I vec vidim komentare: “Islam je samo jedan”, “Nema Bosanskog Islama”… Na to unaprijed kažem: Pročitajte nekad nešto više od fejsbuk posta.
Tri religije. Tri različite ekleziologije. Tri različita odnosa prema institucijama, prema državi, prema onome što je “naše” i prema onome što je “strano.”
Ovdje moram biti pažljiv, jer je lako pobjeći u determinizam koji oduzima mogucnost izbora. A izbora uvijek ima.
Religija nije sudbina. Irska je bila siromašna, katolička zemlja s nasilnim kolonijalnim naslijeđem koja je u jednoj generaciji postala jedna od najbogatijih privreda EU. Južna Koreja je bila siromašnija od Gane 1960. i sada ima BDP per capita koji premašuje Španiju. Poljska je bila iza Željezne zavjese i danas je najbogatija u svojoj historiji.
Dakle, religija ne određuje sudbinu.
Ali religija formira institucionalnu kulturu i institucionalna kultura ima izuzetnu inerciu. Ona se prenosi kroz porodice, kroz obrazovne sisteme, kroz neformalnu socijalizaciju koja govori: ovo je normalno, ovo je prihvatljivo, ovo je “naš” način rada. I kada religija nije tek privatna vjera nego identitetska odrednica koja presijeca liniju između “nas” i “njih” ona postaje aktivna prepreka izgradnji institucionalnog povjerenja koje je Skandinavija uspjela izgraditi.
Bosna, Srbija i Hrvatska su, s druge strane, ušle u dvadeseti vijek , a i izašle iz njega, bez konsenzusa o fundamentalnom pitanju zajedničkog životnog prostora. Ne samo “kako upravljati” nego “da li uopće zajedno živjeti.” I ta nesigurnost, koja je religijskom retorikom bila zapaljena i hranjena generacijama, stvorila je strukturnu nemoć da se grade institucije koje zahtijevaju dugoročno povjerenje
Postoji ironija koja me redovno boli kada razmišljam o ovome.
Bivša Jugoslavija je, u određenom periodu, imala više preduslova za skandinavski model nego što su ih Skandinavci imali u svom formativnom periodu. Titova Jugoslavija je bila, uz sve svoje autoritarne manjkavosti, jedna od rijetkih komunističkih država koja je ozbiljno investirala u obrazovanje, industrijalizaciju i zdravstvo bez potpunog podređivanja Moskvi. Stopa pismenosti je rasla dramatično. Žene su ulazile u radnu snagu i u obrazovni sistem u stopama koje su bile radikalne za balkanski kontekst. Samoupravljanje bilo je barem teorijski pokušaj nečeg što je bliže participativnoj ekonomiji nego bilo što što je zapadna Europa u to vrijeme primjenjivala.
A onda je sve to, u desetljeću između 1991. i 2001., spaljeno u plamenu
Zaključak ovog teksta nije pesimistički, koliko god zvučalo suprotno.
Skandinavija nije nastala iz ničega. Nastala je iz niza odluka koje su se akumulirale kroz generacije. Danska funkcionalna demokratija nije danski genetski dar. Ona je rezultat reformi koje su bile teške, koje su imale oponente, koje su ponekad gorko neuspješne prije nego su uspjele.
Mi imamo sve geografske, demografske i intelektualne preduslove za nešto slično. Imamo planinsku ljepotu, mediteransku otvorenost i urbanost koja je, u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, stvarno sofisticirana na načine koji bi iznenadili Skandinavce koji nikada nisu bili južno od Hamburga.
Ono što nam nedostaje je konsenzus o tome ko smo zajedno i odvažnost da to pitanje počnemo postavljati bez da se odmah uhvatimo za identitetske markere.
Religija je jedan od tih markera. Nije jedini. Tu su i etnonacionalizam koji je religiji brat blizanac, i klijentelizam koji je obojici stric, i pasivnost prema institucijama koja je djete sva tri. Ali religija je posebno uporna jer dolazi s transcendentnom legitimacijom koju je teško argumentovati jer obečava vječnost.
Ipak, Skandinavija je to nekako riješila. Ne eliminacijom religije. Danska ima državnu crkvu do danas. Nego sekularizacijom javnog prostora uz istovremeno poštovanje privatne vjere. Distinkcija koja zvuči jednostavno, a ispada nevjerovatno teška za provesti.
Mi bismo mogli biti Skandinavija. Geografija nam to kaže. Demografija nam to kaže. Historija , barem njeni bolji trenuci, nam to kaže.
Ali prvo bismo morali odlučiti da nas zemlja ispod nogu zanima više od neba iznad glave.
I to, za sada, još uvijek čekamo.
Riad Hajdarević: Surealna Skandinavija
