Maturanti u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini i ove godine ulaze u period donošenja jedne od najvažnijih životnih odluka – izbora studija i budućeg zanimanja. Međutim, dok pojedinci planiraju svoju akademsku budućnost, zbirni statistički pokazatelji ukazuju na duboku i dugotrajnu krizu visokog obrazovanja.
Podaci Republičkog zavoda za statistiku otkrivaju trend koji više nije moguće posmatrati kao privremenu anomaliju. U periodu od svega četrnaest godina broj studenata u Republici Srpskoj gotovo je prepolovljen – sa 46.574 u akademskoj 2011/2012. godini na 23.878 u 2025/2026. Ovaj pad nije samo kvantitativan, već signalizira strukturne promjene koje zahvataju društvo u cjelini.
Uspon i strmoglavi pad
Visoko obrazovanje u Republici Srpskoj prošlo je kroz fazu intenzivnog rasta od kraja devedesetih godina, kada je akademske 1996/1997. bilo upisano svega 9.487 studenata. Taj period obilježila je ekspanzija univerziteta, povećana dostupnost studiranja i snažna društvena težnja ka akademskom obrazovanju.
Vrhunac je dostignut početkom prošle decenije, nakon čega započinje kontinuiran pad. Ono što ovaj trend čini posebno zabrinjavajućim jeste njegova postojanost jer je riječ o dugoročnom opadanju bez naznaka stabilizacije.
BiH prati isti obrazac
Slična dinamika prisutna je i na nivou Bosne i Hercegovine. Prema podacima Agencije za statistiku BiH, u akademskoj 2024/2025. godini bilo je upisano 70.646 studenata, što je za oko pet hiljada manje nego godinu ranije. Dugoročni presjek dodatno naglašava razmjere problema: broj studenata smanjen je sa 115.538 u 2010/2011. na 74.566 u 2021/2022. godini, odnosno za 35,5%.
U apsolutnim vrijednostima, BiH je u posljednjih petnaestak godina izgubila više od 44.000 studenata. Takav pad ekvivalentan je nestanku cijelog jednog univerzitetskog grada iz obrazovnog sistema.
Još jasniju sliku daje dugoročni presjek. Ekonomista Faruk Hadžić upozorava da je od akademske 2010/11, kada je broj studenata iznosio 115.538, do 2021/22 taj broj pao na 74.566, što predstavlja smanjenje od 35,5% u nešto više od decenije.
Ukupni podaci pokazuju da je BiH u periodu od oko 15 godina izgubila više od 44.000 studenata, odnosno oko 38 posto. Drugim riječima, danas na bh. univerzitetima studira skoro svaki treći student manje nego prije petnaest godina, što je gubitak koji odgovara veličini jednog grada poput Bihaća!
„Izazove koje imamo ne možemo riješiti preko noći, ali treba donijeti odluku da se moramo i trebamo mijenjati. Neka znanja i metode prenošenja znanja koja su možda bila bitna prije 20, 30 ili 40 godina jednostavno više nisu. Sada je neko novo vrijeme“, kaže Hadžić za BUKU.
Migracije
Odlazak ljudi dodatno ubrzava pad. BiH godinama gubi radno sposobno i obrazovano stanovništvo — i to bez realnog povratnog trenda.Čak i kada sistem proizvede diplomirane studente, mnogi ne ostaju dovoljno dugo da uđu u statistiku visokoobrazovanih. Odlaze prije nego što postanu “broj” u domaćim evidencijama.
Gubici nisu samo demografski nego i ekonomski.
Odlazak ima i ekonomsku dimenziju. Istraživanje koje je radio magistar elektrotehnike Adnan Ferizbegović procjenjuje da BiH gubi oko 100.000 KM po osobi sa srednjom školom koja ode iz zemlje, dok gubitak za fakultetski obrazovane, dodatnih 5-6 godina školovanja i podizanja te mlade osobe, društvo u cjelini plaća još 100-tinjak hiljada KM.
Demografija koja ne ostavlja prostor za oporavak
Natalitet dodatno sužava bazu. Manje djece znači i manje studenata sutra.
BiH je u posljednje tri godine izgubila oko 30.000 stanovnika.
Zaključno sa septembrom prošle godine, u BiH je rođeno oko 17 i po hiljada beba (17.465), dok je preminulo više od 26 i po hiljada osoba (26.600). Negativan prirodni priraštaj, u kojem je BiH gubila oko 10 hiljada stanovnika godišnje, zabilježen je i 2024. i 2023. što znači da smo u posljednje tri godine ostali bez gotovo 30 hiljada stanovnika.
Ključno pitanje više nije kako povećati broj upisanih studenata, već kako redefinisati ulogu visokog obrazovanja u društvu koje se ubrzano mijenja. Bez jasne strategije i suštinskih reformi, pad broja studenata mogao bi postati samo prvi vidljiv simptom dublje institucionalne i ekonomske krize.