Vedrana Rudan bori se sa karcinomom, a svoje misli i zapažanja, dijeli sa ljudima na svom blogu. Vedrana oko sebe ima ljude koje voli, sina i muža, a kako piše: “Život je ipak lijep”
Kolumnu koju je Vedrana objavila na svom blogu rudan.info prenosimo u cjelosti:
– Danas sam uz pomoć muža bila u gradu. Osjetila sam da će moje noge to izdržati. Taxi nas je dovezao do vrata Neurotha. Prelomila sam. Ipak sam uzela slušni aparat jer mi je život u buretu postao nepodnošljiv. Šta to govori onaj ko u mom pravcu otvara usta?
– Čudan život živim ja koja već dvije i po godine molim smrt. Ovih mi je dana, držala sam to besmislenim, muž, dok sam bila u bolnici kupio specijalni krevet i stolicu koju znalci nazivaju “princezom”. Život mi se odvija u dijelu dnevnog boravka.
– Ne hodam, imam kolica, ruke mi se tresu, u ustima mi cvatu afte, od čega, danas ko zna nakon koliko vremena čujem, vid mi je zamućen.
– Ne zanimaju me ratovi, mirovi, ljudi. Kratak mi je dah, izbjegavam izgovarati duge rečenice i glumim kako me ne zanima šta kažu doktori. A hvatam se za svaki njihov pogled i pokušavam vjerovati u osmijehe.
– I ti ljudi, nepoznati ljudi s kojima se srećem u hodnicima bolnice, svako u svojim kolicima, govore mi isto: “Drago nam je da ste s nama. Kakva takva.” Ja im onda objašnjavam da želim smrt i pokušavam ne plakati.
– Pa se pitam, kad sam sama, želiš li umrijeti ili ti je ipak svaki susret, svaki pozdrav prodavačice krompira koja zna da je njezin kupac tvoj sin znak da te neko voli i da možda zato…
– Ovo ponavljam jer mi ne ide u glavu. Nikad nisam mislila da će mi moje bebe jednom biti nosači sreće u starosti. Da ću s jednim muškarcem provesti četrdeset godina i da će mi biti medicinski brat.
– Objašnjavam mu da želim smrt i konačno mir pa ipak danas imam aparatić u uhu?
– Uživaj u životu, ja umirem ali ti moraš znati koliko je život lijep. Lijep!
– Da mi neko garantuje da ću još jednom bar tri dana biti zdrava kao nekad… Jebi ga.
. Stara sam i bojim se onoga što me čeka. Da mi je neko rekao da život postoji i u dvanaest kvadrata i da te može usrećiti pozdrav nepoznate prodavačice krompira i pohvale Nives koja ti lomi noge na terapiji da bi mogla ustati iz kreveta…
– Niko mi ništa nije rekao. Juče sam bila kod frizera. U mene je gledalo čudno biće. Kortići? Smrt? Jedva sam savladala tri koraka do izlaznih vrata. Ali ipak oprane kose.
“Da sam znala život bi mi bio radost i smijeh”
– Radujete li se životu? Znate li kakav bi mogao biti? Da sam ja znala moj bi život bio i radost i smijeh i opušteno vrištanje u moru i kad je mladost bila iza mene. Nisam znala. Mislila sam da se moja sreća krije od mene i čeka me tamo daleko.
– Danas, sada, ovoga trena kad sam sigurna da bez pomoći neću sići sa kreveta, a onda to znači…
– Radujem se aparatiću u uhu – napisala je Vedrana