Sinoć sam imao veliko zadovoljstvo
sjedenja sa dubokim pečatima naše urbane prošlosti. Bančili smo do kasno u noć,
Asmir Spahić Spaha (Nemoguće Vruće, Ritam Srca – autor brojnih nezaboravnih
hitova devedesetih), Haris Burina (jedan od zasigurno najvećih glumačkih
talenata devedesetih u ex- Yu) i Ismet Sarajlić, jedna od onih halki, koje
vjerovatno ima svaki naš grad, a koja decenijama premoštava jaz između urbane
prošlosti i sanjane urbane budućnosti, ruraliziranih balkanskih gradova!
Kroz njihova prisjećanja, anegdote,
asocijacijske skokove i fleševe, noć je redala biografiju jedne generacije,
odražavajući u njoj proces sazrijevanja kosmopolitske svijesti jednog društva,
urbanizacije kasabe, nadomak kulturno-civilizacijskog cilja, u njenom
posljednjem iskoraku, što vodi na viši level. Nije u toj priči bilo sjete niti
gorčine, već očite radosti što proizilazi iz susretanja sa slikama na obzoru,
koje obećavaju i slute više nego nego si se usuđivao sanjati okovan kaljužom
balkanskog provincijalizma zapahnutog oporim smradom palanačkog duha!
Njihovo svjedočenje, tu noć, razotkrilo
je, poražavajuću činjenicu, da na ovim prostorima, uvijek, na kraju
poluvijekovnog ciklusa, prije nego se zavrti zupčanik višeg reda, mehanizam iz
nekog neshvatljivog, mističnog razloga, preskoči zubac, zapadne u prazni hod i
sve resetuje na početak, ruralizacijom urbanog bića, njegovim brutalnim
sakaćenjem i povijesnim brisanjem! Ne samo da civilizacijska konstrukcija, u
tom procesu, biva urušena do temelja, već se i svako sjećanje na njen sjaj,
proglašava herezom, izdajom nacionalnog narativa i „paćeničkom“ nostalgijom za
vremenima „mraka“.
Vjerujem da je svakom kulturno
prometnutom umu više nego evidentno da je „Turbo Folk“ devedesetih, nasuprot
„Novom Talasu“, bio samo najava, nagovještaj nadolazeće stihije primitivizma,
koja svoju kulminaciju doživljava u bajalicama kancerogene turbo-folk mutacije
repa, kojoj svjedočimo posljednjih godina, a koja čini platformu nacionalno
osvještene kulture usmjerene na zadovoljenje primarnih potreba i evolucijski
nedozrelih nagona.
Udar kulturnog vala kosmopolitizacije
zaustavljen je podizanjem zidova, međa, koje onemogućavaju bilo kakvu vrstu
miješanja, prožimanja, upliva i uticaja „drugog“ u biću frenetičnog jednoumlja.
Kao što bi to svaki iole vješt pripovjedač ljudskog postojanja utkao u u obrise
i sjene tapiserije događaja, u prvi plan je, kao bastion ugrožene tradicije,
iskoračila crkva! Pod njenim patronatom, po kratkom postupku, bez sudskog
dokazivanja, sav taj civilizacijski iskorak devedesetih, proglašen je krivim i
javno pogubljen, spaljen na lomači, skupa sa posljednjom nadom i vjerom, da,
eto, možda i mi možemo bolje!
Napredak civilizacije, bilo na makro
ili mikro planu, povezan je sa spremnošću pojedinca, da se prilagodi zahtjevima
sredine i društva, kojem se priključuje i da postane dio njenog pulsa! Ta
prilagodba podrazumijeva promjenu unutar njega, usklađenu sa zahtjevima
okruženja! Fleksibilna jedinka se uglavnom lako prilagodi tim zahtjevima.
Rigidna jedinka lomi se i puca ili postaje destruktivni element, koji okruženje
pokušava promijeniti u skladu sa svojim standardima, pa i po cijenu uništenja
tog poticajnog okruženja.
Ako prihvatimo ideju, prema kojoj se
duh zajednice ogleda u njenoj arhitekturi, urbanim infrastrukturnim rješenjima
i umreženosti centara i njenih periferija, jasno je da smo bili i ostali
blokirani između dva koraka, jer Balkan vrvi od nepopravljivih i neriješivih
urbanitičkih čorsokaka, nedodirljivih ruralnih vukojebina, čiji sadržaj, kad se
prelije u urbani ambijent, zatruje i sasuši korijenje grada, ukoči njegove
grane i obamre ih odbacujući plodove i lišće, zakivajući ga nazad u tlo iz
kojeg je ponikao! Onaj ko nije «obašao» te zavučene, gotovo zaboravljene
sredine, čije vrijeme je stalo prkoseći informatičkom dobu, nesalomljivom
tvrdoćom vjere u tradiciju i smisao kretanja u mjestu, taj ne zna šta je Balkan
i nikada mu neće biti jasno zašto i kako se točak vremena, ovdje, uvijek iznova,
unazad zavrti, do tačke historijskog preloma! Kad stanovnik tog «tamnog
vilajeta», «šljegne» na asfalt, on ga okuje blatom sa opanaka, oduzme mu sjaj i
zgasne svjetiljek ulične rasvjete, što su naučile da se u crnilu ceste umivaju.
«Teške su to riječi i još teže uvrede!»
Tako će barem reči oni nespremni da prime sjeme istine! Zatvaramo oči pred
teretom, bremenom retrogradnog impulsa religije i ruralnog ozračja, pa nam grad
svako malo pobjegne iz perspektive i zamakne za horizont! Smatram obavezom
mislećeg stvora, da kaže ono što drugi u strahu ne vide il čute!
Sjednem jutros da pišem o tom cikličnom
ludilu vraćanja na fabričke postavke, kojem historijski svjedočimo na ovim
prostorima, pa najprije pustim Spahine pjesme, da me vrate u ritmu srca u
trenutke, kad je i kod nas bilo nemoguće vruće, od energije, kojom mladost
nagovještava zoru novog doba. U osvit tog doba, na periferiji rađanja, neka je
budala, pritiskom na taster, pokrenula novi mrak!