Uplatio sam danas dovoz 5 kubika vode. U narednim danima dovešće je cisterna Vodovoda i nasuti u plastične spremnike. Koristiću je kao tehničku, jer realno za piće i nije, iako se tako tretira. Tako to u mom kraju u brdima funkcioniše decenijama, na vrhu Jagara gradske vode nema. Nikad je nije ni bilo. Bizarno je da je plac doslovno iznad Vodovoda. Projektima „Voda 2“ i „Voda 3“, finansiranim sredstvima EU, ovaj problem je odavno trebao biti riješen, ali kraju radova se još ne nazire trag.
Moguće je, doduše, da pred izbore padne još koje obećanje.
Pet kubika vode koštaće me 35 KM. Brza matematika kaže, kubik dostavljene vode košta oko 7 KM. S druge strane, voda u Banjaluci preko mreže košta 1,58 KM po kubnom metru. Dakle, za one koji nemaju priključak, voda je gotovo pet puta skuplja.
Da se razumijemo, meni ova voda treba povremeno i ova računica mi ne pada teško. Ne zavisim od cisterne svakog jutra i dana, veći dio godine kišnica skupljena s krova objekta od 27m2 mi je i više nego dovoljna za tehničke potrebe.
Ovo naručujem ljeti, samo da premostim sušne mjesece.
Šta li je sa banjalučkim porodicama koje u 21. vijeku još nemaju vodu u kući u kojoj žive svoj svakodnevni život i potrebe? Koje vidite samo povremeno kad ih partije pred izbore izvedu po potrebi pred kamere, musave ko bušmane, ne bi li okrivile drugu stranu za nerad. Ne serite, svi ste krivi!
Prosječna četvoročlana porodica mjesečno potroši oko 20 kubika. Preko gradske mreže to je podnošljiv račun od oko 31 KM. Preko cisterne, to je 140 KM i to ako je moguće da ti se doveze toliko vode! I gdje smjestiti toliko vode, kako je filterisati, koji su dodatni troškovi?
To je ozbiljan udar na kućni budžet, pogotovo za ljude koji žive skromno, često od poljoprivrede i stočarstva.
To nije komunalna usluga. To je kazna i diskriminacija.
Ako Grad i Vodovod ne mogu u razumnom roku izgraditi mrežu, najmanje što moraju uraditi jeste subvencionisanje prevoza vode domaćinstvima koja bez nje žive.
Teret skupe logistike ne smije padati na leđa ljudi koji su već kažnjeni time što nemaju vodu.
Gradske vlasti se hvale velikim projektima, razvojem grada, koncertima, fasadama, šminkanjem grada i najavama nekakve futurističke „Banjaluke na vodi“, dok negdje na rubu tog istog grada neko upravo sipa vodu iz plastičnog bureta da se istušira i računa koliko će ga ovog mjeseca koštati luksuz života u „Banjaluci bez vode“.
Svaka zajednica je uspješna onoliko koliko su zaštićeni njeni najugroženiji ljudi. Nemati vode, pored ovoliko vode, je poraz i neuspjeh