U Republici Srpskoj broj prijava vršnjačkog nasilja je nekoliko godina u porastu, što je znak da raste i broj slučajeva vršnjačkog nasilja, piše u informaciji Odbora Narodne skupštine za reviziju sa tematske sjednice o izvještaju revizije učinka “Prevencija vršnjačkog nasilja u Republici Srpskoj”.
Članovi Odbora za revizija su upozorili da podaci o vršnjačkom nasilju nisu u kontinuitetu dostavljani u Ministarstvo prosvjete i kulture, posebno kada je riječ o osnovnim školama.
U informaciji se navodi da posebno zabrinjava da je u školskoj 2022/23. godini evidentirano 75 slučajeva vršnjačkog nasilja sa znatnim razlikama u karateristikama nasilja i njegovog broja među školama.
“Ovo ukazuje da je riječ o većem broju slučajeva vršnjačkog nasilja, kao oblika društveno neprihvatljivog ponašanja koji već poprima oblik pandemije, kako kod nas tako i u zemljama u regionu”, piše u informaciji koju je razmotrila Narodna skupština Republike Srpske.
Vršnjačko nasilje u Republici Srpskoj posljednjih godina predstavlja jedan od ozbiljnijih problema u obrazovno-vaspitnom sistemu. Prema dostupnim analizama i institucionalnim izvještajima, broj prijavljenih slučajeva nasilja među učenicima ima trend rasta, što ukazuje da se ovaj oblik društveno neprihvatljivog ponašanja ne smanjuje, već postaje sve prisutniji i kompleksniji.
Jedan od ključnih problema jeste to što se vršnjačko nasilje ne prijavljuje dosljedno i ujednačeno. Podaci iz škola često nisu potpuni, a pojedine obrazovne ustanove različito evidentiraju i tumače slučajeve nasilja. Zbog toga se smatra da stvarni broj incidenata može biti veći od zvanično prikazanog. Ovakva neujednačena praksa otežava kreiranje tačne slike i efikasno planiranje preventivnih mjera.
Kad govorimo o vršnjačkom nasilju među djecom i zašto djeca ne prijavljuju odmah nasilje, Sonja Stančić, psiholog iz Banaluke i docentkinja Filozofskog fakulteta, katedre za psihologiju, kaže je najdublji razlog osećaj usamljenosti u problemu i temeljno nepovjerenje u sistem zaštite, što je direktna posledica naše kulture poricanja.
“Prvo imamo stid i samooptuživanje, odnosno djeca internalizuju nasilje, vjerujući da su ona ‘drugačija’ ili ‘slaba’ i da su sama kriva za ono što im se događa. Normalizacija nasilja u društvu šalje im poruku da je njihova patnja nešto što se podrazumijeva ili da je to ‘normalan’ dio odrastanja. Tu je i strah od odmazde, odnosno boje se da će prijavljivanje samo pojačati agresiju nasilnika. Imamo onda i nepovjerenje u odrasle i institucije, jer djeca vide da odrasli često umanjuju problem rečenicama poput ‘to su samo dječije igre’, ‘moraš naučiti da se braniš’ ili ‘ne budi cinkaroš’. Kada odrasli ne reaguju dosljedno i zaštitnički, dijete gubi povjerenje i zaključuje da je sigurnije ćutati”, rekla je za BUKU Sonja Stančić.
Na pitanje koje psihološke posljedice najčešće možemo uočiti kod djece koja su preživjela vršnjačko nasilje Sonja kaže da su one dalekosežne i često ostavljaju trajne ožiljke, utičući na mentalno zdravlje i funkcionalnost u odraslom dobu.
“Anksioznost i depresija dovode do osećaja stalne opasnosti, beznađa i hroničnog stresa. Povlačenje i socijalna izolacija vode do gubitka samopouzdanja, nepovjerenje u vršnjake i odrasle. Tu je onda i somatizacija. Psihološki problemi se manifestuju kroz fizičke simptome (glavobolje, bolovi u stomaku, problemi sa spavanjem). Ne smijemo zanemariti ni autoagresivno ponašanje, a u težim slučajevima, samopovređivanje ili suicidalne misli”, pojašnjava Stančić.
U praksi se najčešće bilježe fizičko i psihičko nasilje među učenicima, dok je u posljednjim godinama sve izraženije i digitalno nasilje, odnosno cyberbullying. Korištenje društvenih mreža i mobilnih aplikacija omogućilo je da se nasilje ne odvija samo u školskom okruženju, već i van njega, što dodatno otežava kontrolu i zaštitu učenika. Snimanje incidenata, njihovo dijeljenje i javno izlaganje žrtava postali su novi oblici pritiska i ponižavanja.
Stručnjaci i institucije kao uzroke vršnjačkog nasilja navode više faktora. Među njima su nedovoljna prisutnost školskih psihologa i pedagoga, slabija saradnja između škola i roditelja, kao i nedovoljno razvijeni preventivni programi. Takođe, značajan uticaj imaju društvene mreže koje često pojačavaju konflikte i omogućavaju njihovo širenje među velikim brojem učenika.
Iako postoje protokoli za postupanje u slučajevima nasilja, u praksi se i dalje primjećuje da se reakcije često dešavaju tek nakon što problem eskalira. Nedostatak jedinstvenog sistema praćenja i centralne evidencije dodatno otežava dugoročno rješavanje ovog problema.
Zaključno, vršnjačko nasilje u Republici Srpskoj u 2026. godini ostaje ozbiljan društveni izazov. Iako se o njemu sve više govori i prijavljuje, sistem prevencije i dalje nije u potpunosti razvijen. Dugoročno rješenje zahtijeva bolju koordinaciju institucija, dosljedno evidentiranje slučajeva, jačanje stručne podrške u školama i veću edukaciju učenika i roditelja o posljedicama nasilja.
PORUKA RODITELJIMA KAKO PREPOZNATI VRŠNJAČKO NASILJE:
“Roditelji, budite prisutni, a ne samo fizički prisutni. Smanjite sopstvenu izloženost pasivnom nasilju u medijima i u javnom životu, jer normalizacija nasilja počinje u našim domovima. Obratite pažnju na promjene. Ako vaše dijete koje je bilo pričljivo postane tiho, ako se žali na glavobolje ili stomačne probleme svakog jutra pred školu, ako izbjegava druženje ili mu ‘nestaju’ stvari stanite i poslušajte ih. Vaša intuicija je moćan alat. Vjerujte svom instinktu i reagujte odmah. Ne čekajte da problem eskalira. Vaše dijete zaslužuje da odrasta u sigurnom okruženju, a naša je odgovornost da mu to obezbijedimo”, rekla je Sonja Stančić.