BHT1: Jučer je u Banjoj Luci potpisan sporazum o zajedničkom izlasku opozicije u Republici Srpskoj na izbore. Još nije poznat kandidat za predsjednika Republike Srpske. Kako ocjenjujete taj potez?

Aleksandar Trifunović:
Više puta sam već komentarisao opoziciju, ako se tu uopšte ima šta komentarisati. Nažalost, moram konstatovati da nije tačno da će opozicija izaći jedinstveno. Očigledno je da postoje disonantni tonovi i u partijama koje su potpisale sporazum, prije svega u SDS-u, gdje ipak postoji neka unutrašnja demokratija i neslaganje. Ne slažu se svi s tim dogovorom.

Nebojša Vukanović i njegova Lista za pravdu i red nisu prisustvovali sastanku i odmah su poručili da ne žele biti dio te zajedničke liste. Kao birači smo jučer imali demonstraciju onoga što nas, po mom mišljenju, čeka sve do oktobra: opozicija će se velikim dijelom baviti sama sobom, pristajanjem na kompromise unutar opozicije i kandidaturama za naredne izbore, a vrlo malo strankom na vlasti, za koju kažu da žele da je smijene.

Za sada se ne vidi kapacitet ni da se dogovore kako će to uraditi, a kamoli nešto više od toga.

BHT1: Na sastanku nije bilo Nebojše Vukanovića. Očekujete li da će se on ipak priključiti zajedničkom nastupu?

Aleksandar Trifunović:
Ne bih se sada bavio time šta će on uraditi, nego bih se držao onoga što je rekao — a rekao je da neće. Još tokom sastanka, kada je već bilo jasno da će uslijediti konferencija za medije na kojoj će biti predstavljeni rezultati dogovora, Vukanović je poručio da ne misli biti dio zajedničke liste. Smatra da bi njegova partija time bila oštećena i da iza tih dogovora stoje procesi koji ne sugerišu jedinstvo, nego se odvijaju iza zatvorenih vrata.

Mislim da je s njegove strane pametan potez da ide sam. To će, naravno, oslabiti i njegovu poziciju, ali će oslabiti i opoziciju. Ipak, u ovakvoj opoziciji, u kojoj je više nego jasno da se ne slažu i ne komuniciraju, njegov ulazak bi dodatno unio konfuziju — i među njegove birače i među birače opozicije uopšte.

BHT1: Vidjeli smo za istim stolom Jelenu Trivić i Draška Stanivukovića, donedavno ljute političke protivnike. Hoće li opstati taj dogovor ili će ponovo doći do raskola?

Aleksandar Trifunović:
Interes spaja sve. Ovdje je interes iznad ideologija, političkih nazora i svega što su govorili do prije samo nekoliko mjeseci. Sama činjenica da dojučerašnji ljuti protivnici, Jelena Trivić i Draško Stanivuković, sada sjede zajedno i u javnosti djeluju kao da imaju stabilan dogovor, govori da između njih trenutno postoji interes da osvoje vlast.

Vrlo brzo ćemo vidjeti kakve su ambicije Draška Stanivukovića. S druge strane, prilično sam siguran da Jelena Trivić trenutno nema ambiciju da bude kandidat za funkcije koje se biraju direktno prije izbora, poput predsjednika RS-a ili člana Predsjedništva BiH. Međutim, ona je već ranije rekla da nakon izbora ima namjeru biti premijerka Vlade Republike Srpske.

Dakle, riječ je o interesima. Ako ti interesi budu ispunjeni, ne sumnjam da će se odnosi popravljati. Ako ne budu, mislim da će jedni o drugima ponovo govoriti sve najgore, kao što su govorili prije ovog dogovora.

BHT1: Kada gledamo vladajuću koaliciju, danas je sjednica Glavnog odbora SNSD-a. Ima li tu problema u jedinstvu? Vlado Đajić je izašao iz stranke. Šta možemo očekivati?

Aleksandar Trifunović:
Svi koji su izlazili iz SNSD-a, a nije ih bilo mnogo, vrlo brzo zaborave da najveći dio svoje popularnosti, pored lične harizme ili političkog kapaciteta, duguju upravo vladajućoj partiji. Ona im je logistički obezbjeđivala osjećaj da politički vrijede toliko koliko su mislili da vrijede.

To se vidjelo i kod Igora Radojičića, a sada i kod Vlade Đajića, koji ima određeni politički kapacitet i broj glasova koji gravitiraju prema njemu. Međutim, nakon izlaska iz SNSD-a vrlo brzo se suočavaju s činjenicom da ta popularnost nije tolika. Tome doprinosi i rad SNSD-a na terenu, gdje se vrši pritisak, prekida komunikacija s nekadašnjim saradnicima i obeshrabruje bilo kakvo približavanje ljudima koji su izašli iz stranke.

U slučaju Đajića, i on je sam rekao da je nevjerovatno kakav se pritisak vrši na ljude koji su mu možda obećali neku vrstu lojalnosti.

Ali, da odgovorim direktno: SNSD nema ozbiljan problem. To je interesna grupacija koju vodi Milorad Dodik. On i dalje odlučuje o svakom ozbiljnom koraku te partije. Stranački organi su tu uglavnom efemerni. Njega zanimaju tehnički dijelovi stranke — članstvo, statistika, komunikacija s članstvom, istraživanja popularnosti. On tu partiju i dalje vodi sam i to mu nije onemogućeno.

Iako neće biti kandidat na izborima, mislim da će biti apsolutno dio predizborne kampanje, možda više nego ikad. Cilj mu je da ljudima iz svoje stranke poruči da je on tu i da nigdje nije otišao.

BHT1: Otvoren je novi granični prijelaz u Gradišci. Vidjeli smo probleme i buru oko toga. Jesu li prekršeni pravilnici i zakoni, s obzirom na to da je podneseno više krivičnih prijava?

Aleksandar Trifunović:
Suština je da pred gledateljima treba konstatovati da pravni sistem Bosne i Hercegovine u mnogome škripi. Da nije tako, ne bismo bili taoci nefunkcionisanja tog sistema, niti taoci političkih dogovora vladajućih partija — u ovom slučaju SNSD-a iz Republike Srpske i Trojke koja predstavlja većinu u Federaciji — oko duga koji, čini mi se, iznosi oko 150 miliona maraka.

Moje mišljenje, kao građanina koji živi u Banjoj Luci i kojem je Gradiška najbliži prijelaz kada ide van BiH, jeste da je napravljena ogromna greška što most nije odmah otvoren. Pravni sistem ne treba pokazivati svoje funkcionisanje iživljavanjem nad građanima i uslovljavanjem da li će most biti otvoren ili ne. Most je potreban i neophodan.

Stari most u Gradišci bio je, podsjećam, najopterećeniji most saobraćajem u cijeloj BiH. Njime ne idu samo ljudi iz Republike Srpske, nego iz cijele Bosne i Hercegovine. To bi trebalo biti normalno i ne bi trebalo posebno naglašavati. Sama činjenica da to moramo naglašavati pokazuje koliko smo duboko u problemu.

Umjesto da se građanima olakša život, politika je otvorenje mosta pretvorila u ucjenu. Ako postoje dugovanja, neka se rješavaju unutar pravnog poretka, a ne preko leđa građana. Ne znam zašto se to gomilalo tri godine i zašto bi bilo ko bio talac takvih odluka.

Drago mi je da je most otvoren i da ga građani BiH sada mogu koristiti. Volio bih da se pitanje dugovanja riješi, jer ono stvara veliko opterećenje u unutrašnjem funkcionisanju društva. Ali od jedne trivijalne, a zapravo pozitivne činjenice — da imamo novi most prema ostatku svijeta — napravljena je politički uzavrela situacija.

BHT1: Pozadina cijele drame jeste raspodjela novca od PDV-a.

Aleksandar Trifunović:
Da, jasno je da se radi o dugu. Ali ti ljudi sjede zajedno tri godine. Dug se gomilao i bilo je jasno da nešto škripi u tom računanju. Bilo je jasno i da postoji manipulacija, kao i da se sjednice nisu zakazivale kako to pitanje ne bi došlo na dnevni red.

Ponavljam, sve to treba rješavati unutar pravnog poretka, a ne na račun građana. Mi već mnogo trpimo i, nažalost, tolerišemo štetnu politiku. Samo se sjetimo koliko smo akciza platili — tih mostova je trebalo biti još najmanje pet. Nemamo nove mostove, nemamo nove puteve, stalno plaćamo svoje obaveze i poreze, a onda nas još ucjenjuju time da ne možemo koristiti most dok jedna politika ne natjera drugu da izvrši određeno dugovanje.

Tako nije rađeno kada je Federacija dugovala Republici Srpskoj. Niko tada nije ucjenjivao građane. Novac će, koliko razumijem, biti vraćen Federaciji i tu ne vidim ništa sporno. Ali građani ne smiju biti taoci toga.

BHT1: Podneseno je više krivičnih prijava protiv Srđana Amidžića, ministra finansija i trezora BiH, zbog govora mržnje. Kako to komentarišete?

Aleksandar Trifunović:
U svom tekstu sam to već komentarisao kao degutantan, nepatvoren govor mržnje i šovinizam. Posebno je licemjerno kada takve riječi dolaze iz usta vrlo zaštićenog i situiranog političara.

Srđan Amidžić je, kao funkcioner SNSD-a i državni funkcioner, zaštićen samim sistemom. Može računati na određenu vrstu pratnje i sigurnosti. Njega te krivične prijave vjerovatno neće posebno pogoditi.

Ono što mene brine kao građanina jeste da takve izjave mogu biti uzete kao alibi za nasilje prema nekome ko pripada manjinskoj zajednici i ko nije zaštićen kao on. To je ozbiljna odgovornost koju svaki političar mora nositi.

Mislim da Srđan Amidžić nije svjestan težine onoga što je izgovorio i da je dužan da se izvini svima — ne samo Bošnjacima, nego i Srbima koje navodno štiti takvim izjavama. Takve izjave nikoga ne štite. One nanose ogromnu štetu i dodatno narušavaju ono malo međuljudskih odnosa koje imamo.

Političari koje građani plaćaju velikim platama morali bi voditi računa o svojim izjavama i ponašanju u javnom prostoru. Njihova neodgovornost najviše šteti nama koji nemamo političku moć kakvu oni imaju.

BHT1: Vijeće ministara BiH danas je usvojilo nacrt budžeta za ovu godinu. Povećana su izdvajanja za SIPA-u, OSA-u i Ministarstvo sigurnosti BiH. Kako to vidite?

Aleksandar Trifunović:
Sigurnost građana najvažniji je segment jednog postratnog društva. Nažalost, moramo pomenuti činjenicu da više od 30 godina živimo u kakvom-takvom miru, a da sigurnost građana i dalje nije dovoljno definisana.

Građani se često ne osjećaju sigurno. Imamo stalne političke krize koje se povremeno pojačavaju ili smanjuju, ali strepnja ljudi ostaje velika. Zato je važno da na cijelom prostoru BiH, unutar entiteta i njihovih službi, postoje profesionalne sigurnosne institucije.

Dobro je ako se povećava budžet i ako ti ljudi budu dobro plaćeni. Ali mnogo je važnije da dobro rade svoj posao i da te institucije ne budu korištene u političke svrhe, odnosno kao produžena ruka aktuelne vlasti.

Mi smo siromašno društvo s jednim od najvećih poreskih opterećenja u okruženju. Poreske stope su velike, a građani često ne vide rezultat toga, niti jasnu korist od svega što plaćaju.

BHT1: U budžetu ni ove godine nema institucija kulture od državnog značaja, niti izdvajanja za javni servis BiH. Kako to komentarišete?

Aleksandar Trifunović:
Svaka vlast se ponaša onoliko slobodno koliko joj dopuštaju oni koji je plaćaju. Da je građanima BiH kultura prioritet — a morala bi biti — vlast bi se drugačije ponašala.

Kada govorimo o naslijeđu ove zemlje i njenoj tradiciji, kultura je uvijek na prvom mjestu. Kulturna dostignuća bosanskohercegovačkog društva proslavila su ovu zemlju u svijetu i ostavila trag u istoriji. Jedina Nobelova nagrada za književnost na prostoru bivše Jugoslavije pripala je piscu iz Bosne i Hercegovine, koji je pisao o Bosni i Hercegovini.

Naše kulturno stvaralaštvo često je nadilazilo prostor u kojem živimo. Zato je budžetsko iscrpljivanje kulture ogromna greška. Time se onemogućava da se pojave novi autori, novi kulturni izrazi u književnosti, slikarstvu, filmu i drugim oblastima. O filmu da i ne govorim — Sarajevo bi to barem moralo znati.

Što više kulture imamo, biće manje primitivizma, manje nasilja i manje govora mržnje. Kultura je povezana s edukacijom i obrascima ponašanja koje nudimo mladim ljudima. Ako kultura bude marginalizovana, stvaraće se antikulturni obrasci koji će se predstavljati kao mainstream.

Građani bi se morali izboriti za više kulture i za veća izdvajanja za kulturne radnike, ali i za one koji tek počinju stvarati. Mladi autori moraju imati prostor da vježbaju, griješe i napreduju. Bez podrške, domaći autori uskoro neće imati nikakvu šansu u odnosu na globalno ukrupnjavanje pop-kulture i filmske industrije.

BHT1: Spomenuli ste javni servis. Kako komentarišete situaciju oko tužbi između BHRT-a i RTRS-a, kao i nemogućnost dogovora o povećanju RTV pristojbe?

Aleksandar Trifunović:
Više puta sam rekao, pa vjerovatno i u vašim emisijama, da javni servis smatram ključnim stubom razvoja medija u jednom društvu. Tako je u svakom razvijenom društvu i tako bi trebalo biti i kod nas.

Kada budemo imali jake javne servise koji odgovaraju građanima, a ne politici, znaćemo da smo na dobrom putu da postanemo stabilno društvo i stabilna zemlja. BHRT je, nažalost, žrtva političkih okolnosti u podijeljenom društvu.

Vidjeli smo to i na primjeru mosta u Gradišci. Nešto što bi trebalo spajati i olakšati život ljudima pretvorili smo u tačku razdora. Ako se to dešava s mostom, jasno je kakva je situacija s medijima, jer ovdašnje politike smatraju da je jedini poželjan medijski rad onaj koji je pod kontrolom.

BHRT bi morao biti iznad političkih podjela u BiH. Trebao bi biti medij koji će obuhvatiti ono što mediji pod kontrolom vlasti ne mogu. To znači da građani dobiju pouzdanu informaciju, oslobođenu političkih prepreka.

Svaka vrsta političke kontrole javnog servisa je problem, a kontrola budžeta jeste jedan od oblika političke kontrole. Nisam stručnjak za model finansiranja, ali ono mora biti nezavisno i oslobođeno političkog uticaja na program.

Kada građani prepoznaju kvalitet nezavisnog, nepristrasnog programa koji je u njihovom interesu, tada neće biti problem opravdati postojanje takvog javnog servisa. Nažalost, sama činjenica da se danas mora pravdati postojanje BHRT-a pokazuje u kakvoj smo situaciji.

Put pred ljudima koji rade u javnom servisu nije lak i neće biti lak. Ali borba mora biti jasna, kao i poruke koje se šalju. To nije samo borba zaposlenih na BHRT-u, nego borba svih nas, ako taj program treba donositi korist cijelom društvu.

BHT1: BiH nazaduje na ljestvici slobode medija, novinarima se i dalje prijeti, mete su napada, a solidarnosti među kolegama je sve manje. Šta je glavni uzrok i kako zaštititi profesiju?

Aleksandar Trifunović:
Jedan od glavnih razloga zbog kojih su novinari laka meta jeste nedostatak solidarnosti unutar same profesije. Novinari vrlo često zauzimaju jurišne političke pozicije, predstavljaju političke partije i njihove programe, svjesno ili nesvjesno — ali vrlo često svjesno. Pri tome zaboravljaju da propaganda i novinarstvo nisu isto. To su dvije potpuno različite stvari.

Kod nas je, nažalost, stvorena navika da se propaganda predstavlja kao novinarstvo, i to je jedan od problema društva.

Kada govorimo o napadima, treba reći da je mali broj novinara zaista napadan i prozivan. Nažalost, i sam sam među njima. U tim bitkama s realnim ili imaginarnim neprijateljima najčešće ste potpuno usamljeni. Nemate osjećaj da kolege razumiju da je napad na jednog novinara napad na sve nas koji pokušavamo raditi svoj posao.

Kao urednik medija uvijek sam se trudio da, kada je neki kolega napadnut, to objavimo, da forsiramo tu priču i insistiramo na reakciji publike. Jer trenutak u kojem se sličan napad može desiti nama kao redakciji ili meni lično uvijek je u vazduhu.

Sistem vas najčešće ne štiti. Kada se pronađu oni koji su nanijeli štetu novinarima, sistem se prema njima ponaša blagonaklono. Istovremeno, kada vas tuže ili od vas traže da ispunjavate obaveze, sistem funkcioniše vrlo efikasno.

Vlast stalno insistira na modelu potpune kontrole medija. Kada mediji potpadnu pod kontrolu politike i vlasti, oni više nisu sredstvo javnog informisanja, nego propagande.

Zato je važno da javnost shvati da novinari i mediji koji su napadani ne vode privatne bitke. Oni se bore da dođu do informacija koje vlasti ne žele da javnost sazna. Novinari se bore za javnost, a javnost tu bitku često posmatra kao privatni sukob novinara s vlašću ili pojedinim političarom. To je pogrešno i licemjerno.

Ako publika želi kvalitetne informacije, mora naći način da podrži novinare koji se za njih bore. Novinari se ne mogu sami odbraniti.