Tokom noći, s ponedeljka na utorak, došlo je do ozbiljnog oštećenja mosta preko rijeke Save u Gradišci. Tačno na mjestu gdje na ovoj mojoj davnoj fotografiji stoji Kurta.
Više puta sam se, prelazeći ovaj granični prelaz, zadesio na mostu u trenucima kada je s obje strane bio doslovno začepljen šleperima pod punim teretom. Čak i mom laičkom oku bilo je očigledno da takvo opterećenje ne može biti bezazleno. Pitao sam graničnog policajca da li iko ispituje nosivost i stanje mosta, te zašto se uopšte dozvoljava da kolone teških kamiona satima stoje na samoj konstrukciji. Njegov odgovor bio je otrežnjujući: „Druže, nadam se da će izdržati do juna naredne godine.“
Vođen tim neformalnim i nimalo ohrabrujućim razgovorom, sugerisao sam redakciji da formalno istražimo ovaj problem. Jedva smo pronašli stručnjake spremne da javno govore o stanju mostova. Sjećam se da je jedan od njih u posljednjem trenutku zatražio da njegovo mišljenje izbacimo iz teksta, u strahu da ne bi imao problema?! Jedan od sagovornika za BUKU je tada izjavio suštinu:
„Gotovo svi mostovi na magistralnoj mreži u BiH su ispod ili na granici izdržljivosti velikih tereta, i vjerovatno neće proći dugo vremena prije nego što se desi neka katastrofa i most propadne pod teretom. Isto tako, znam da se ispitivanja mostova rijetko provode i da koristimo statička ispitivanja od prije 20 i više godina. Sve ovo navodi na ozbiljnu zabrinutost za naše mostove i njihovu sigurnost.“
Ključni dio tog upozorenja bila su upravo statička ispitivanja. Kada smo pokušali dobiti odgovore od JP „Putevi Republike Srpske“ o tome da li se ona sprovode i kakvi su rezultati, nismo dobili konkretne nalaze ni garancije sigurnosti. Dobili smo tek nemušto obećanje da će biti raspisan tender za ispitivanje.
Zato današnje oštećenje mosta u Gradišci ne bi smjelo završiti na fotografijama, ispraznim izjavama i euforijom zbog mogućeg promptnog preusmjeravanju saobraćaja na novi most. Ovo mora biti trenutak u kojem će javnost dobiti jasne odgovore: kada je posljednji put ispitana statika mosta u Gradišci, ko je radio ispitivanje, šta su nalazi pokazali, koje mjere su naložene i zašto je godinama dozvoljavano da teški kamioni čekaju na samoj konstrukciji?
Jer problem nije samo u tome što je most oštećen. Problem je u tome što smo na njemu godinama stajali, čekali, prelazili, gledali kolone šlepera i nadali se da će izdržati. Tim mostom nisu prolazili samo kamioni. Prolazili su automobili, autobusi, djeca na školskim i sportskim putovanjima, porodice, ljudi koji nisu imali razloga da vjeruju da učestvuju u nekoj vrsti infrastrukturne lutrije.
Sistem je radio ono što inače najbolje radi: čekao da se nešto dogodi.
Sada, kada se dogodilo, ne treba nam još jedno birokratsko saopštenje u kojem će svi biti „na terenu“. Treba nam dokument. Nalaz. Odgovornost. I ime institucije koja je bila dužna da zna ono što je zdravorazumski mogao naslutiti svaki vozač koji je ikada stajao između dvije kolone šlepera na starom, vibrirajućem mostu preko Save. Da je opasan po život!
Ako su statička ispitivanja rađena, neka ih objave. Ako nisu, neka to jasno kažu. Ako su pokazala da je most siguran, javnost mora vidjeti na osnovu čega je bio siguran. Ako su pokazala da nije, onda je ključno pitanje zašto se čekalo do ove noći.
A ako ništa od toga ne postoji, onda svi mi koji smo prelazili taj most nismo bili učesnici u saobraćaju, nego učesnici u lutriji, ruskom ruletu. Oni koji su problem vidjeli, tolerisali i prećutali nisu bili samo posmatrači, nego saučesnici.
Imali smo ludu sreću.
Ovaj put.