Kada su 1965. godine iz Gimnazije u Banjaluci isključena 132 učenika, javnost bivše Jugoslavije burno je reagovala. Slučaj je otvorio veliku raspravu o obrazovanju, odgovornosti škole, roditelja i društva, ali i o granicama školske discipline.
Ovim slučajem, poznatim kao „dosije 132“, bavio se i NIN, koji je u nekoliko brojeva objavljivao pisma i reakcije čitalaca, nastavnika i javnih radnika. Glavno pitanje bilo je jednostavno, ali teško: ko je bio u pravu — škola koja je donijela odluku ili učenici i roditelji koji su je doživjeli kao prestrogu?
NIN je tada pisao da školsko polugodište nije samo vrijeme raspusta, zimovanja i odmora, već i trenutak u kojem na površinu izlaze problemi pojedinaca i cijelog društva. Posebno su zabrinule brojke iz Banjaluke i Prištine, gdje je veliki broj učenika udaljen iz škola zbog slabog uspjeha.
Profesor Omilj Kreco, predsjednik Savjeta Gimnazije u Banjaluci, u pismu NIN-u tvrdio je da javnost nije dobila potpunu sliku. Prema njegovim riječima, pogrešno je predstavljeno da su učenici isključeni samo zbog slabih ocjena. On je isticao da se nije dovoljno govorilo o njihovom ponašanju i vladanju, kao ni o činjenici da im je omogućeno da razred polažu privatno na kraju školske godine.
Kreco je tvrdio i da odluka nije došla iznenada. Prema njegovom objašnjenju, o mjeri su bili upoznati roditelji, školske organizacije, omladina i nadležni organi, a statut škole potvrdila je i tadašnja Skupština opštine Banjaluka.
Posebno je kritikovao roditelje koji su, kako je naveo, rijetko dolazili na roditeljske sastanke, a reagovali tek kada je odluka već donesena. Smatrao je da odgovornost ne može biti samo na školi, već i na porodici i društvu.
Iz prvih razreda gimnazije udaljeno je čak 80 učenika. Kreco je objašnjavao da je škola na početku godine bila spremna da sprovede konkurs, ali da je, na sugestiju opštine, primila sve kandidate jer „nisu imali drugog puta“. Kasnije je, tvrdio je, škola trpjela pritisak da zadrži i one učenike za koje se smatralo da ne mogu pratiti gimnazijski program.
U svom pismu Kreco se osvrnuo i na samu suštinu vaspitanja, ističući da ono ne zavisi samo od škole. Učenika je uporedio sa mladim izdankom, a vaspitača sa vrtlarom, naglašavajući da obrazovanje i odgoj traže zajednički rad škole, porodice i društva.
Slučaj 132 isključena učenika tako je prerastao školske okvire i postao šira društvena rasprava o tome šta škola smije, šta mora, a gdje počinje odgovornost roditelja i sistema.
Izvor: NIN / Arhiva NIN-a