VELIKO genetsko istraživanje pomoću drevne DNA dalo je dosad najjasniji odgovor na pitanje podrijetla Albanaca, koje je jedno od najdugovječnijih i najspornijih povijesnih pitanja u Europi.
Studija, objavljena u časopisu Nature Human Behaviour, pratila je genetiku stanovnika Balkana od prapovijesti do srednjeg vijeka. Rezultati pokazuju da današnji Albanci u velikoj mjeri potječu od male populacije koja je živjela na području današnje Albanije već u 9. stoljeću, između 800. i 900. godine, stoljećima prije nego što se Albanci jasno pojavljuju u pisanim izvorima.
Analiza tisuća drevnih genoma
Tim pod vodstvom Leonidasa-Romanosa Davranogloua sa Sveučilišta u Oxfordu analizirao je više od 6000 drevnih genoma ljudi iz zapadne Euroazije, zajedno sa 74 novo prikupljena uzorka DNA etničkih Albanaca. Uzorci su obuhvatili sve glavne albanske dijalektalne skupine.
Znanstvenici su podrijetlo Albanaca povezali s populacijama zapadnog Balkana iz brončanog i željeznog doba, koje se u povijesnim izvorima često povezuju s Ilirima. Albanci iz ranog srednjeg vijeka zadržali su približno 68 do 84 posto tog drevnog zapadnobalkanskog genetskog nasljeđa.
Mnoge okolne populacije u vrijeme seobe naroda znatno su se snažnije genetski promijenile. Populacije na području današnje Hrvatske, Crne Gore i Srbije u tom su razdoblju primile između 40 i 86 posto istočnoeuropskog genetskog nasljeđa. Preci Albanaca primili su ga znatno manje, u prosjeku između 10 i 20 posto.
Zašto je pitanje podrijetla Albanaca bilo toliko sporno?
Razlog je jednostavan: Albanci su jedan od najstarijih naroda jugoistočne Europe, ali se kao jasno prepoznatljiva skupina u pisanim izvorima pojavljuju relativno kasno. Albanski jezik pritom je zasebna grana indoeuropske jezične obitelji i nema bliskog živog “rođaka”, što je dodatno otežavalo rekonstrukciju njegova razvoja.
Zbog toga su se tijekom posljednjih 200 godina razvile različite hipoteze. Najpoznatija je ilirska, prema kojoj su Albanci potomci antičkih Ilira, skupina koje su u starom vijeku živjele duž istočne obale Jadrana i u unutrašnjosti zapadnog Balkana. Prema toj ideji, albanski jezik bio bi jedini preživjeli potomak nekog od ilirskih jezika.
Druga hipoteza povezivala je Albance s Tračanima ili Dačanima, populacijama istočnog Balkana i područja sjeverno od Dunava.
Postojale su i teorije prema kojima Albanci nisu izravni potomci jedne antičke skupine, nego rezultat dugog miješanja starosjedilačkih balkanskih populacija, romaniziranih zajednica, slavenskih doseljenika i drugih skupina.
Potvrda ilirske hipoteze
Nova studija DNA snažno podupire ilirsku hipotezu o kontinuiranoj prisutnosti Albanaca na zapadnom Balkanu.
Iliri nisu bili jedan jedinstven narod. Antički izvori tim su imenom obuhvaćali niz plemena i zajednica koje su živjele na zapadnom Balkanu, od područja današnje Slovenije i Hrvatske preko Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Albanije do sjeverozapadne Grčke. Prostor koji su nastanjivali protezao se uz istočnu obalu Jadrana sve do duboke unutrašnjosti Balkana.
Uz Jadran su posebno važni bili Liburni, Delmati, Japodi, Ardijejci i Daorsi. Liburni su bili poznati kao pomorska skupina na sjevernom i srednjem Jadranu. Dalmati, po kojima je Dalmacija dobila ime, živjeli su u unutrašnjosti srednje Dalmacije i dugo su se opirali Rimljanima. Japodi su bili vezani uz područje Like i zaleđa sjevernog Jadrana, dok su Ardijejci i druga južnoilirska plemena imala važnu ulogu u području današnje Crne Gore i Albanije.
Rimljani su s ilirskim skupinama ratovali stoljećima. Nakon ilirskih ratova i postupnog rimskog osvajanja, velik dio tog prostora uključen je u rimski svijet. Ilirska imena, lokalne elite, grobni običaji i neka božanstva nastavili su postojati, ali su se zajednice postupno romanizirale. To znači da su prihvaćale latinski jezik, rimske institucije i rimski način života, osobito u gradovima i uz glavne prometne pravce.
Problem je u tome što o ilirskim jezicima znamo vrlo malo. Sačuvano je premalo natpisa i riječi da bi se moglo pouzdano rekonstruirati ilirski jezik ili ga izravno povezati s albanskim. Zato je ilirsko-albanska veza dugo bila teško dokaziva.
Što nova genetika govori o Ilirima uz Jadran?
Nova studija uklapa se u širu sliku koju su posljednjih godina počele otkrivati analize drevne DNA. One pokazuju da su populacije zapadnog Balkana iz brončanog i željeznog doba imale prepoznatljiv genetski profil. Taj profil bio je povezan s ranijim neolitičkim stanovništvom Balkana, ali i s migracijama stepskih populacija u brončanom dobu.
Na istočnoj obali Jadrana, od Dalmacije prema Crnoj Gori i Albaniji, arheologija već dugo bilježi kontinuitet utvrđenih naselja, grobnih humaka, lokalnih metalnih predmeta, nakita i ratničke opreme. Genetski nalazi sada toj slici dodaju biološku dimenziju: dio tih populacija nije nestao s rimskim osvajanjem ni sa seobama naroda, nego je preživio u kasnoantičkom i ranosrednjovjekovnom razdoblju.
To ne znači da su svi antički Iliri bili preci Albanaca. Ilirski svijet bio je velik i raznolik. Populacije uz obalu današnje Hrvatske, u Dalmaciji, Lici ili Liburniji, imale su svoje posebne povijesti, a nakon rimskog razdoblja i seobe Slavena snažno su se genetski i jezično promijenile. Međutim, nova studija pokazuje da je u južnijem dijelu zapadnog Balkana, osobito u planinskim područjima sjeverne Albanije, jugozapadnog Kosova i dijelova Sjeverne Makedonije, opstala populacija koja je zadržala mnogo starijeg, zapadnobalkanskog nasljeđa.
Autori stoga smatraju da se pradomovina protoalbanskog jezika vjerojatno nalazila upravo u tom planinskom prostoru.
Zašto su planine bile važne?
Planinska područja često čuvaju starije populacije dulje od nizina. Ona su teže dostupna, manje su izložena velikim migracijama, lakše omogućuju opstanak manjih zajednica i sporije prihvaćaju promjene koje se brže šire uz obale, rijeke, ceste i gradove.
Upravo zato je za povijest Albanaca važna i tzv. kultura Komani-Kruja. Riječ je o arheološkom kompleksu iz kasne antike i ranog srednjeg vijeka, poznatom iz sjeverne i središnje Albanije te susjednih područja. Ti su lokaliteti dugo bili u središtu rasprava. Jedni su ih smatrali dokazom kontinuiteta lokalnog, romaniziranog ili ilirskog stanovništva.
Nova studija DNA daje snažan argument da je barem dio ranosrednjovjekovnog stanovništva tog prostora doista bio genetski povezan s ranijim zapadnobalkanskim populacijama i s današnjim Albancima.
Mala izvorna populacija, velik povijesni trag
Jedan od zanimljivijih zaključaka studije jest da je izvorna albanska populacija bila relativno mala. Autori procjenjuju da je brojila samo oko 8000 do 11.000 ljudi. Unatoč tome, nije pokazivala znakove jakog srodničkog parenja, što znači da nije bila potpuno izolirana.
Studija je pokazala da obje glavne albanske dijalektalne skupine, gegijska na sjeveru i toskijska na jugu, dijele isto srednjovjekovno genetsko podrijetlo. To je važno jer su se ti dijalekti stoljećima razvijali odvojeno.
Drevna prisutnost Roma
Studija je otkrila još jednu važnu stvar. Tri osobe s lokaliteta Barç u Albaniji, za koje se ranije smatralo da potječu iz središnje Azije, imale su južnoazijsko podrijetlo koje odgovara romskom. Znanstvenici to smatraju jednom od prvih potvrda o prisutnosti drevne DNA Roma u Europi.
Zanimljivo je i otkriće osobe pronađene na jezeru Roopkund u Indiji, koja se genetski povezuje sa suvremenim Grcima. Ta je osoba dijelila dijelove DNA sa srednjovjekovnim i modernim Albancima. Autori rada smatraju da bi mogla potjecati iz zajednica u Grčkoj koje su govorile albanski.
Preuzeto sa Index