U Batkoviću, nekoliko kilometara od centra Bijeljine, nalazi se prostor koji već više od tri decenije nosi težinu jedne od najmračnijih priča iz novije istorije Bosne i Hercegovine. Nekadašnji hangari, danas tihi i gotovo zaboravljeni, bili su mjesto kroz koje su prošle hiljade ljudi civila i ratnih zarobljenika čije sudbine i danas opominju.
Godine su prošle. Sjećanja nisu.Logor Batković otvoren je početkom aprila 1992. godine, u prvim mjesecima rata, i postojao je sve do januara 1996. godine. Ostao je upamćen kao prvi otvoreni i posljednji zatvoreni logor u Bosni i Hercegovini. Kroz njega je, prema dostupnim podacima, prošlo oko četiri hiljade ljudi iz različitih krajeva zemlje: Bijeljine, Janje, Zvornika, Vlasenice, Brčkog, Prijedora, Ključa, Sanskog Mosta i drugih gradova.
Za mnoge, Batković je bio mjesto iz kojeg se nikada nisu vratili. Za one koji jesu, mjesto koje u sjećanjima nikada nisu napustili.
Svakodnevica iza žice
Svjedočanstva bivših logoraša danas su među rijetkim preostalim živim dokazima onoga što se dešavalo unutar logora. Njihove priče, i nakon više od tri decenije, ne gube na težini.
“Bile su patnje velike. Ovdje je bilo na stotine ljudi. Bili smo žedni, gladni, puni ušiju. Jedino kad se izlazilo raditi, dobijali smo jedan obrok. Mnogi od nas nisu izdržali ”, prisjeća se za BUKU Smail Jakupović, čije riječi otkrivaju svakodnevicu u kojoj su osnovne ljudske potrebe bile svedene na minimum. Hrana je bila rijetkost, higijenski uslovi gotovo nepostojeći, a dostojanstvo oduzeto.
Logor Batković bio je, prema svjedočenjima, mjesto gdje je granica između života i preživljavanja bila gotovo izbrisana. Zatvorenici su odvođeni na prisilne radove, kopanje rovova, rad na linijama fronta. Uslovi su bili takvi da su mnogi danima razmišljali samo o tome hoće li dočekati naredni dan.Na betonskim podovima, često na temperaturama ispod nule, ljudi su ležali bez adekvatne odjeće, bez hrane i bez sigurnosti. U takvom okruženju, svaki dan bio je borba.Za neke i posljednji.
Prema dostupnim podacima, najmanje 80 osoba nije preživjelo logor. Njihova imena danas su dio kolektivnog sjećanja, ali i podsjetnik na razmjere stradanja.
Tri decenije kasnije: pravda koja izostaje
Ali ono što posebno boli preživjele nije samo ono što se dogodilo tada već ono što se nije dogodilo poslije.Više od tri decenije nakon zatvaranja logora, mnogi od onih koji su prošli kroz Batković i dalje čekaju pravdu. Sudski procesi jesu vođeni, ali, kako ističu, nisu dali rezultate koje su očekivali.
Istina je, kažu, poznata.Ali pravda i dalje nedostižna.U tom vremenskom razmaku, mnogi svjedoci su preminuli. Njihove priče, zajedno s njima, otišle su bez sudskog epiloga.
Upravo zbog toga, pitanje odgovornosti institucija ostaje jedno od ključnih. Predstavnici udruženja logoraša i organizacija koje se bave zaštitom prava žrtava godinama upozoravaju da pravosudni sistem nije adekvatno odgovorio na ovaj problem. Osim traženja pravde, logoraši traže i rješavanje pitanja njihovog položaja danas. Tvrde da su obespravljeni .Prema procjenama, od nekadašnjih 200.000 logoraša u Bosni i Hercegovini, danas ih je ostalo znatno manje, a njihova prava, kako tvrde, nisu sistemski riješena.
“Ono što smo svi vidjeli jeste činjenica da onima koji su bili na ovim mjestima poprilično nedostaje riječi. Prvi razlog je da riječi ne mogu opisati ono što su oni, ali i logoraši širom 657 mjesta u logorima širom Bosne i Hercegovine preživjeli. Međutim, to ne znači s druge strane da ne moramo istrajavati i upoznavati druge šta se i kako se dešavalo na područjima, kao što je to ovdje. Ono što je bez ikakve dileme je činjenica da logoraši do današnjeg dana, tri decenije poslije, istrajavaju na borbi za istinu i pravu. Samo iz tog jedinog razloga da bi se znalo šta se i kako se dešava na području cijele Bosne i Hercegovine. I kao što vidite, to nije populacija koja je nekad trpila, koja je izdržala određene torture, preživjela ili nije preživjela, nego je to populacija koja je do današnjih dana izuzetno aktivna. Logoraši su jedina marginalna kategorija koja nema nikakvog statusnog rešenja, nema ni jednog zakona koji tretira, koji daje određena prava i da odmah kažem da nije u pitanju novac, nisu u pitanju pare, nego je u pitanju priznavanje onog što oni danas nisu imali riječi da kažu, da obrazlože šta se i kako se dešavalo. Krajnji je momenat, tri decenije posle, da politički predstavnici koji uzmu sebi za shodno, da predstavljaju narod, a ovdje se ne radi samo o bošnjačkom narodu, hrvatskom narodu, o srpskom narodu, nego se radi o svim pojedincima koji treba da imaju sva jednaka prava, znači imaju isto tako i pravo na adekvatnu zaštitu. Situacija se ništa suštinski ne razlikuje ni u Republici Srpskoj , niti u Distriktu Brčko.Volio bih da političari koji nas zastupaju na svim nivoima pokažu rezultate tri decenije posle i pokazuju koliko su uradili za logoraše”, kaže za BUKU Seid Omerović, predsjednik Saveza logoraša BiH.
U takvom kontekstu, obilježavanje godišnjica prestaje biti samo ceremonijalni čin. Ono postaje potreba ali i obaveza. Obaveza da se govori, pamti, da se ne zaboravi.Logor Batković danas nije samo mjesto. On je simbol stradanja.Simbol neprocesuiranih zločina. Simbol sistema koji, prema riječima preživjelih, nije odgovorio na njihove zahtjeve.
Ali i simbol upozorenja.
Tri decenije kasnije, Bosna i Hercegovina i dalje traži balans između suočavanja s prošlošću i izgradnje budućnosti. Ali bez istine i pravde, taj balans ostaje krhak.