U tišini koja rijetko dopire do javnosti, iza zatvorenih vrata i pod velom „običaja“, u Bosni i Hercegovini, praksa maloljetničkih brakova koja djeci oduzima djetinjstvo, i dalje se odvija .Ono što se često pokušava predstaviti kao tradicija, sve češće se prepoznaje kao ono što zaista jeste: prikriveni oblik trgovine ljudima.
Kada djevojčica od 14 ili 15 godina napusti školu da bi postala supruga bez stvarnog izbora, bez ekonomske sigurnosti, bez prava na glas, teško je govoriti o slobodnoj odluci. U mnogim slučajevima riječ je o unaprijed dogovorenim zajednicama, uz novčanu ili drugu korist za porodicu. Granica između „braka“ i trgovine ljudima tada postaje gotovo nevidljiva.
Između „običaja“ i stvarnosti
U mnogim zajednicama širom Bosne i Hercegovine, posebno u marginalizovanim i ekonomski ugroženim sredinama, maloljetnički brakovi opstaju kao duboko ukorijenjena praksa. Često se opravdavaju tradicijom, ali iza tog narativa kriju se kompleksni društveni i ekonomski razlozi: siromaštvo, nedostatak obrazovanja, rodna neravnopravnost i društveni pritisci.
“Maloljetnički ugovoreni brakovi, odnosno dječji ugovoreni brakovi, su jedan od ozbiljnih problema koji se dešavaju, nažalost, još uvijek u našem društvu, ne samo u BiH, nego i u susrednim državama. Najčešće pogađaju marginalizovane kategorije i najsiromašnije slojeve stanovništva. Mi kao udruženje, Centar za integrativnu inkluziju Roma i Romkinja, u proteklih pet godina prijavili smo više od 25 slučajeva. Ove godine smo također prijavili jedan slučaj gdje smo uspjeli zajedno sa Centrom socijalnih rad vratiti djevojčicu iz inostranstva, odnosno iz susjedne Srbije. Međutim, moram da ukažem na ovu problematiku da je vrlo važno da se svi uključimo, posebno tužilaštvo i policija, a također da se jako puno toga mora raditi na prevenciji ovakvih ugovorenih brakova. Nažalost, ono što se još dešava i što je ozbiljna posledica, jesu stereotipi predrasude prema marginalizovanim grupama, posebno prema pripadnicima romske populacije, zbog dječjih ugovorenih brakova. Međutim, to apsolutno nije ni tradicija, ni kultura. To je, nažalost, zloupotreba djece i to vrlo jedna ozbiljna zloupotreba i krivično dijelo koje se tretira zakonom”, kaže za BUKU Dragan Joković, izvršni direktor UG “Otaharin”.
U pojedinim slučajevima, brakovi se dogovaraju unaprijed, uz razmjenu novca ili druge koristi između porodica. Iako se takve prakse rijetko javno nazivaju pravim imenom, stručnjaci upozoravaju da upravo tu leži ključni problem granica između „dogovorenog braka“ i trgovine ljudima postaje gotovo nevidljiva. Prema međunarodnim standardima, svaki brak u kojem dijete nema stvarni izbor, gdje postoji element prisile, manipulacije ili ekonomske koristi, može se posmatrati kroz prizmu eksploatacije. U tom kontekstu, maloljetnički brakovi nisu izolovan fenomen, već dio šireg problema kršenja prava djece.
“UN-ova konvencija o djetetu je nešto čega bi se trebalo držati sve države. Ona govori da su djeca do 18 godina i da se njihova prava moraju zaštititi. Naša zakonska regulativa predviđa mogućnosti korištenja davanja odobrenja od strane roditelja, međutim, nažalost, vrlo često dođe i do zloupotrebe tog prava, tako da mi apelujemo na korištenje UN-ove konvencije da su sva djeca do 18 godina i da se njihova prava moraju štiti do 18 godina, onako kako je to i predviđeno konvenciju”, kaže za BUKU Joković.
Zakoni postoje, ali praksa zaostaje
Bosna i Hercegovina ima zakonski okvir koji reguliše sklapanje brakova i štiti prava maloljetnika. Porodični zakoni entiteta predviđaju da maloljetna osoba može stupiti u brak samo uz odobrenje suda, uz procjenu da je to „u njenom interesu“. Međutim, realnost pokazuje da se veliki broj brakova sklapa izvan institucionalnog sistema. Neformalni brakovi, koji nisu registrovani, izmiču kontroli institucija. Upravo u tim slučajevima djeca ostaju bez pravne zaštite, bez mogućnosti da ostvare svoja prava, ali i bez vidljivosti u zvaničnim evidencijama.
Institucije, centri za socijalni rad, policija, pravosuđe , imaju ključnu ulogu u prepoznavanju i sprječavanju ovakvih pojava. Međutim, izazovi su brojni: nedostatak prijava, ograničeni resursi, ali i društvena tolerancija prema ovim praksama. Jer problem nije samo u zakonima. Problem je u tome što se oni ne primjenjuju dosljedno.
“Ponovo pozivamo sve građane da prijavljuju svaki oblik iskoristavanja djece i posebno ugovorene dječje brakove, ali nažalost svjedoci smo da se to dešava u vrlo ranom dobu, čak i od 12 godina i ono što se desilo je nažalost da smo i pored prijavljenih slučajeva imali samo dva ili tri slučaje u kojima smo uspjeli da spriječimo te brakove. Mi smo slali prijave, međutim nekog sudskog epiloga nije bilo, pogotovo ne u kategorisanju ovog krivičnog dijela kao trgovine ljudima. To je također jedan od ozbiljnih propusta u našem sistemu, jer se vrlo često ova dijela kategorišuju kao zanemarivanje djece ili zlostavljanje djece ili zloupotreba, međutim to je krivično dijelo trgovine djecom.Ugovoreni brakovi sklapaju se iz nekakvog drugog interesa i ta djeca ne mogu sklapiti brakove niti uz pristanak roditelja, niti u bilo kojom članu našeg zakona. Tako da jako malo imamo sudskih epiloga, sve se to uglavnom završi na način da se ti slučajevi zaborave, a djeca koja se nalaze u tim procesima su višestruko u lancu”, navodi Joković za BUKU.
Lokalna slika: problem koji ima ime i lice
U Bijeljini, kao i u drugim sredinama, maloljetnički brakovi nisu apstraktna tema. Oni su dio svakodnevice određenih zajednica, ali i izazov za organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava. Fondacija “Lara” godinama radi na zaštiti žena i djevojčica koje su žrtve nasilja, uključujući i prisilne brakove. Njihova sigurna kuća pruža utočište onima koje su odlučile da pobjegnu iz takvih zajednica ili su iz njih izvučene uz pomoć institucija.
“Fondacija Lara je aktivna u oblasti trgovine i ljudima nekako od samog svog osnivanja. Bili smo aktivni od 2000. do 2010. sa jednim skloništem koje smo imali, koje je bilo baš specijalizovano za žrtve trgovine i ljudima. Kasnije smo u ovoj oblasti ostali više u domenu prevencije, edukacije, saradnje sa drugim institucijama. U poslednje četiri godine radimo ponovno kroz našu sigurnu kuću na zbrinjavanju žrtava trgovine i ljudima. Što se tiče statistike, na nivou Bosne i Hercegovine, ti brojevi identifikovanih potencijalnih žrtava trgovine ljudima u poslednjih 4-5 godina su negdje između 30 i 40. Ono što je indikativno za Bosnu i Hercegovinu, a mislim da je to u pitanju za zemlje regiona, je da su djeca predominantno žrtve trgovine ljudima, najviše u svrhu prisilnog prosjačenja, prisilnih brakova, maloljetničkih brakova i prisiljavanja na kriminalne aktivnosti. Žene su trgovane u svrhu seksualne eksploatacije, muškarci u svrhu radne eksploatacije. 2024. godine na nivou BiH bilo je 37 identifikovanih žrta, od toga 25 su bili djeca. Za prvih šest mjeseci 2025. , imali smo 41 identifikovanu žrtvu, od čega čak 40 djece, što ukazuje zaista na veliku potrebu za rješavanje. Što se tiče sigurnih kuće fondacije Lara, tokom 2025. godine bilo je godina zbrinuto 14 žrtava trgovine ljudima, od toga je samo bila jedna punoljetna “, kaže za BUKU Dragana Petrović, koordinatorica projekta u ondaciji “Lara”.
Ali izlazak iz takvog braka nije kraj problema, često je to tek početak dugog procesa oporavka. Djevojčice koje su rano napustile školu suočavaju se sa nedostatkom obrazovanja, ekonomskom nesigurnošću i društvenom stigmatizacijom.
U toj tišini, gdje se dječiji životi prelamaju između tradicije i prava, najveći teret nose upravo oni koji najmanje mogu da ga podnesu.Maloljetnički brakovi nisu „privatna stvar porodice“. Oni su društveni problem. Pravna odgovornost. Moralni test. I pitanje na koje Bosna i Hercegovina još uvijek nema dovoljno glasan odgovor: koliko djece mora izgubiti djetinjstvo da bismo priznali da problem postoji?