“Ma nek mi da neopravdan. Neću sutra djetetu pričati da sam izabrala otići na test iz matematike”, rekla je slučajna prolaznica koju sam u žurbi pretekao polutrčećim korakom žureći prema Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine sredinom februara kada su u jeku bili protesti mladih.
12. februara u tramvajskoj nesreći u centru Sarajeva poginuo je student Erdoan Morankić, teško povrijeđena studentica Ella Jovanović, a još troje građana je lakše povrijeđeno.
Već sutradan građani su počeli s okupljanjima, a 14. februara na ulice su izašle hiljade mladih.
“Šta mama ima da mi brani. Zbog nje i njene generacije nam je ovako”, rekla mi je jedna srednjoškolka na pitanje grupi mladih da li im roditleji prave probleme zbog izlaska na proteste.
Nakon tramvajske nesreće održano je 10 protesta čiji su organizatori bili mladi koji su tražili odgovore, odgovornost i ostavke.
Pred zgradom Tužilaštva KS su tražili ostavku glavne kantonalne tužiteljke Melihe Dugalije, pred zgradom Kantonalnog suda puštanje vozača Adnana Kasapovića na slobodu, pred zgradom Vlade KS ostavku premijera Nihada Uka.
Tokom jednog od protesta stigla je vijest vozač pušten na slobodu, tokom drugog da je premijer podnio ostavku.
U međuvremenu ostavku je dao i direktor GRAS-a. Senad Mujagić
Danas obojica sjede u istim foteljama. Direktora nema, po riječima Nadzornog odbora, ko da zamijeni, a čini se ni premijera.
Interes javnosti o slučaju skoro da i ne postoji, a entuzijazam među mladima je išezao.
“Protesti su utihnuli jer su građani očekivali konkretne korake nakon tog momenta, ali ih nije bilo. Uz to, dugotrajni protesti traže veliku energiju i organizaciju, a bez institucionalnog odgovora ta energija se prirodno smanjuje. Međutim, nezadovoljstvo nije nestalo, nezadovoljstvo i ljutnja su tu. Zašto građani ne pokrenu neki drugi bunt koji nije protestna šetnja”, pita se Lamija Hadžimusić, jedna od organizatorica protestnih šetnji.
Zašto su mladi uopšte izašli na proteste?
Ni pogibija 18 osoba u Donjoj Jablanici, ni stradanje penzionera u Domu penzionera u Tuzli, ni trgovina djecom u Brčkom, ni navođenje djevojčica na prostituciju u Tuzli ni brojni femicidi nisu pokrenuli mlade, ali jedna tramvajska nesreća jeste.
“Mladi su izašli na ulice primarno zato što se ovaj put desilo jednom od njih. Neko od njih je poginuo, neko od njih je ostao trajni invalid”, smatra Muamer Klico, jedno od prepoznatljivijih lica protesta referišući se na dob žrtava tramvajske nesreće.
Drugi razlog izlaska na proteste je, vjeruje Klico, referisanje na proteste u Srbiji.
“Vjerujem da je ta želja da se to replicira bila drugi pokretač da se izađe.”
Smatra da se prvi dan protesta značajno razlikovao od svih ostalih zato što su ti protesti bili najiskreniji jer političari nisu imali vremena da se tek tako infiltriraju u proteste i da ih koriste.
“Dok smo recimo drugog dana protesta to vidjeli”, kaže Klico.
Lamija Hadžimusić je posljednih nekoliko protesta bila njihovo zaštitno lice.
Kaže kako je sve vrijeme pokretač bila emocija – strah, bijes i osjećaj da se tragedija mogla spriječiti.
“Mladi su bili u strahu jer su to mogli biti oni. Ljudi su izašli jer su vidjeli da se godinama ignorišu problemi u javnom prevozu i sigurnosti građana. Taj prvi talas nosila je i nada da će se brzo reagovati i preuzeti odgovornost. Takođe bilo je lakđe svima izaći na proteste tada, vremenom su svi počeli da povezuju proteste sa politikom, sa vlasti i opozicijom a to nije bilo tako”, kaže Hadžimusić za Buku.
Mladi odustali zbog lažnih promjena
Protesti koji su imali potencijal da budu generator velikih društvenih protesta su se gasili postepeno, uz optužbe da vlast i resorno ministarstvo brani srednjoškolcima da izlaze na ulice. Sve je pratila i diskreditacija lica protesta putem anonimnih portala.
Skoro dva mjeseca od nesreće nema početkog žara mladih.
“Danas tog pokretača nema jer su građani ponovo suočeni sa starim obrascem – obećanja bez konkretnih promjena. Kada se energija ne pretvori u konkretne poteze vlasti, ona vremenom slabi. Ali to ne znači da su ljudi odustali — znači da su umorni od stalnog ponavljanja istih borbi. Umorili su se od mirne protestne šetnje, da li vlast smatra da smo trebali biti buntovni, blokirati sve ulice, postavljati barikade i sa dva lanca i katancem zatvoriti zgradu vlade, tužilaštva da bi oni reagovali”, kaže Hadžimusić.
Od posljednih protesta prošlo je gotovo mjesec, a Klico smatra da danas pokretača okupljanja mladih nema jer imamo tu kulturu zaborava.
“Iz kog je to razloga? To bi se dalo studirati i analizirati, ali generalno kultura zaborava je ta koja nas drži. Nije ni zaborava, to je kultura apatije. Kultura znači da mi ne znamo, nemamo osjećaja, ne interesuje nas, pažnja nam je maksimalno 15 minuta ili 15 dan”, kaže sagovornik Buke.
Vjeruje i da je dio mladih na proteste izlazio iz potpuno pogrešnih razloga.
“Neki mladi su tih dana protesta dolazili često samo da izbjegavaju školske obaveze. To smo primjetili jer su protesti bili zakazani i za vikende i za slobodne dane, i tada ih je bilo najmanje. Što je razočaravajuće”, dodaje Klico.
Protesti u BiH često funkcionišu kao reaktivni, a ne dugoročni društveni pokreti
Protesti u BiH često imaju kratkotrajan mobilizacioni potencijal, jer građani izražavaju nezadovoljstvo u talasima, ali bez dugoročne organizacione strukture koja bi održala kontinuitet pritiska na vlast, kaže sociolog Vladimir Vasić, u izjavi za Buku.
Kada izostane jasna strategija, dodaje, liderstvo ili konkretan politički cilj, energija protesta se prirodno rasipa.
“Drugo, prisutna je visoka fragmentacija društva po nacionalnim, političkim i entitetskim linijama, što otežava formiranje jedinstvenog građanskog fronta. Umjesto zajedničkog društvenog zahtjeva, protesti se često tumače kroz političke ili identitetske okvire, čime se smanjuje njihova snaga i legitimitet u očima šire javnosti”, kaže Vasić.
Treći faktor je institucionalna inertnost i osjećaj niske efikasnosti protesta.
“Kada građani ne vide konkretne rezultate nakon izlaska na ulicu, javlja se fenomen tzv. protestnog umora – uvjerenje da se „ništa ne može promijeniti“. To vodi povlačenju u privatnu sferu i pasivizaciji društva”, dodaje naš sagovornik.
Napominje da važnu ulogu igra ekonomska nesigurnost i migracioni pritisak.
“Dakle, protesti u BiH često funkcionišu kao reaktivni, a ne dugoročni društveni pokreti pojavljuju se povodom konkretnih događaja, ali bez transformacije u trajne organizovane oblike građanskog pritiska. Zato se stiče utisak da su ‘nestali’, iako nezadovoljstvo u društvu i dalje postoji, samo je trenutno prešlo u tišu fazu društvene pasivnosti”, ocjenjuje Vasić.
Jesu li ispunjeni zahtjevi?
Zatišje i osjećaj da se nešto promijenilo na prvu odaju sliku uspjeha protesta i ispunjenja zahtjeva. No, oni koji su predvodili kolonu više hiljada građana kažu da zahtjevi, ma koliko nekad izgledalo drugačije, nisu ispunjeni.
“Ne, zahtjevi nisu ispunjeni”, jasna je Hadžimusić.
Ostavka koja ne znači stvarni odlazak s funkcije, dodaje, nije ispunjenje zahtjeva građana.
“To je bio trenutak kada su mnogi shvatili da se pokušava formalno smiriti situacija bez suštinske odgovornosti. Ostavka Nihada je bila očekivan potez, vlast je igrala na kartu – biram između dva zla i biram ono manje”, smatra Hadžimusić.
Građani su tražili stvarnu odgovornost, konkretne smjene i sistemske promjene kako se ovakve tragedije ne bi ponovile.
Ono što su mladi dobili ocjenjuju pukim odlukama bez suštinskih promjena.
“Dok ne vidimo konkretne mjere koje garantuju sigurnost građana, dok odgovorni ne snose stvarne posljedice i dok se ne uspostavi sistem koji sprječava nove tragedije — ne možemo govoriti o ispunjenju zahtjeva”, kaže Hadžimusić.
S druge strane Klico vjeruje da ni sami lideri protesta nisu na pravi način zahtjevali promjene. Odnosno da zahtjevi nisu trebali biti fokusirani na ostavke.
“Mislili su da se ostavkama može nešto promijeniti. To nije tako. Ima nekoliko razloga. Prvi, da svi daju ostavke, a ostaju tu u tehničkom mandatu do izbora pošto je izborna godina. Druga stvar sve i da nije izborna godina, ako su u tehničkom mandatu – nema promjene”, kaže Klicom.
Njegovo rješenje bilo bi da natjera političare da osjete posljedice funkcija koje obnašaju.
“Moje rješenje je bilo da oni ne smiju da daju ostavke, i da moraju da ostanu do kraja svojih mandata pro bono.”
Naš sagovornik nezadovoljan je i radom pravosuđa koje insistira na tezi da je tramvaj bio ispravan.
“U GRAS-u radnici posljednjih 20 godina uporno ukazuju na brojne probleme, na nepostojeće servise vozila, na malverzaciju javnih nabavki, na razne probleme koje GRAS apsolutno ni nikada nije adresirao, ni u prošloj administraciji ni u današnjoj.”
Iako su protesti de facto zamrli i vlast i opozicija, vjeurje Klico, i dalje pokušavaju monopolizirati ono što se desilo.
Kaže i da je svjestan da nijedan zahtjev nije ispunjen, ali i da neki od zahtjeva ne mogu ni biti riješeni u kratkom roku.
“Ovo je najveća krivica građana, krivica mladih, krivica naroda, jer mi ovo sve dozvoljavamo. Generalno problem je što generacije koje su prošle kroz tranziciju iz socijalizma u ovaj kapitalizam, i dalje nisu svjesne da država nije tu da nešto radi za njih, da u ovakvom 21. vijeku, svi građani, moraju prvo da se bore za sebe, a država je tu samo da pruža neku uslugu i neki servis”, zaključuje Klico.