Uprkos fascinantnim postignućima koja je čovječanstvo ostvarilo u 70-ak godina istraživanja svemira, i danas, nakon što je posada misije Artemis 2 ponovno obletjela Mjesec, još uvijek ima puno ljudi koji ne vjeruju da je čovjek ikada posjetio Zemljin prirodni satelit.
Istraživanja Gallupa pokazuju da je njihov udio relativno mali – između 5% i 10%, no i da je riječ o stabilnoj manjini koja je vrlo glasna na društvenim mrežama.
U ovom ćemo tekstu pokušati adresirati neke novije teorije zavjere na temu leta na Mjesec, ali i pitanje – zašto je jedan dio populacije u svojim uvjerenjima tako uporan i otporan na sve argumente.
To je stvar identiteta, a ne argumenata
Psiholog Nikola Erceg s Filozofskog fakulteta u Zagrebu ističe da je teško očekivati da će ljudi koji ne vjeruju u let na Mjesec lako prihvatiti dokaze i logiku jer glavni razlog zašto vjeruju u teorije zavjera nije nedostatak informacija, nego to što im takve teorije ispunjavaju važne psihološke potrebe.
“Prema modelu Karen Douglas i suradnika, teorije zavjera pomažu ljudima da razumiju svijet, da osjete barem neku kontrolu nad stvarima koje ih plaše i očuvaju pozitivnu sliku o sebi i skupini kojoj pripadaju”, kaže naš psiholog.
A, kad uvjerenje ispunjava tako duboke potrebe, ono postaje dio identiteta.
Erceg ističe da se u takvim okolnostima uključuje tzv. motivirano rezoniranje, isti mehanizam koji djeluje kod politike, religije ili pripadnosti skupini.
“Dokaze koji potvrđuju naš stav prihvaćamo, a one koji ga ugrožavaju odbacujemo ili ih tumačimo kao dodatni dokaz u prilog zavjere. To nije specifično samo za teorije zavjera. Svi to radimo kada su u pitanju stvari koje su nam važne. Primjerice, navijači kad tumače odluke sudaca, uvijek vide da suci griješe na štetu njihovih klubova”, objašnjava.
Pesimizam i nade
Među psiholozima po tom je pitanju dugo prevladavao pesimizam.
Erceg kaže da je jedan sustavni pregled iz 2023. pokazao da pokušaji ispravljanja zavjereničkih uvjerenja daju slabe i nedosljedne rezultate jer ne pogađaju razloge zašto ljudi u njih vjeruju.
Međutim, noviji nalazi ipak ohrabruju.
Erceg navodi da su Costello i suradnici 2024. u časopisu Science objavili studiju u kojoj su sudionici razgovarali s AI sustavom koji je strpljivo i personalizirano odgovarao na njihove argumente.
“Takvi razgovori smanjili su zavjerenička uvjerenja za oko 20%, a učinak je bio tu i nakon dva mjeseca. Konačno je jedna studija iz 2025. pokazala da nije presudno je li sugovornik AI ili čovjek, nego kvaliteta i prilagođenost argumenata. To upućuje da ljudi koji vjeruju u zavjere nisu imuni na argumente, ali zahtijevaju puno truda, previše za uobičajenu komunikaciju na društvenim mrežama”, pojasnio je naš stručnjak za teorije zavjera.
Što je s efektom društvenih mreža?
Anonimnost i društvene mreže dodatno pojačavaju problem, ali na različite načine.
Erceg ističe da su se ljudi i prije interneta ponašali ekstremnije kada su bili u anonimnosti, s time da online okruženje to pojačava i čini vidljivijim.
“Veći problem su same platforme. Naime, algoritmi favoriziraju sadržaj koji izaziva snažne emocije, pa nastaju informacijski baloni u kojima se uvjerenja učvršćuju, a drugačija mišljenja nestaju. Kada budu uklonjeni s velikih platformi, radikalni korisnici često prelaze na alternative poput Gaba ili Telegrama, gdje nema suprotnih stavova”, dodaje.
Ključan problem su izvori dezinformacija
Zagrebački psiholog upozorava da u priči o dezinformacijama ne bi trebalo zanemariti one koji ih stvaraju i šire, uključujući političke i druge aktere te platforme koje na tome zarađuju.
“Nepovjerenje u institucije jedan je od ključnih faktora i djeluje u oba smjera. Istraživanje na podacima iz 17 europskih zemalja pokazalo je da ekonomska nesigurnost smanjuje povjerenje u institucije i povećava sklonost teorijama zavjera. Populizam to dodatno pojačava narativom o poštenom narodu i korumpiranoj eliti, koji političari aktivno koriste. A jednom kad se nepovjerenje rasplamsa, teško se vraća na prijašnju razinu. Hornsey i suradnici su na uzorku iz 36 zemalja pokazali da su zavjerenička uvjerenja češća u korumpiranijim i siromašnijim društvima, što upućuje da problem nije samo u pojedincima nego i u društvenom kontekstu.”
Što je s trolovima?
Iako na mrežama postoje trolovi kojima je cilj provocirati, Erceg smatra da oni nisu glavni akteri u širenju teorija zavjera.
“Istraživanja pokazuju da su ta uvjerenja povezana s potrebom da se osjećamo posebnima te da znamo nešto što drugi ne znaju. Kruglanski to opisuje kao potragu za značajnošću. U konačnici, ljudi vjeruju u zavjere jer im to pomaže zadovoljiti duboke psihološke potrebe za pripadanjem, razumijevanjem i kontrolom. Ono što izvana izgleda kao provokacija, često je pokušaj da se te potrebe ispune, iako to rijetko uspijeva”, poručuje Erceg.
Ako smo mogli prije 50 godina, zašto sad ne možemo?
Kako smo najavili na početku teksta, pokušat ćemo adresirati nekoliko češćih argumenata teoretičara zavjera vezanih uz novu misiju Artemis 2.
Jedan od najčešćih je pitanje: ako smo mogli sletjeti na Mjesec prije 50 godina, zašto danas ne možemo?
Bitno drugačija misija
Prof. dr. sc. Zdravko Terze s FSB-a u Zagrebu, voditelj više projekata ESA-e, smatra da je pitanje zapravo logično, no ističe da odgovor leži u tome da Artemis nije obična repriza Apolla.
“Apollov cilj bio je politički – stići na Mjesec prije SSSR-a i vratiti se. Danas su ambicije veće. NASA ne želi samo posjetiti Mjesec, nego tamo i ostati, graditi bazu, istraživati resurse i testirati tehnologije za misije na Mars. Figurativno, puno je teže izgraditi samoodrživu kuću nego otići na kampiranje od tri dana”, objašnjava Terze.
Manji proračun i veća sigurnost
Drugi ključni razlog je novac.
Terze kaže da je u vrijeme Apolla svemir bio nacionalni prioritet.
“Na svemirski program tada se trošilo 4-5% saveznog proračuna SAD-a, dok danas NASA dobiva oko 0,4-0,5%.
Uz to, standardi sigurnosti su neusporedivo stroži. Armstrong je procijenio da su šanse za uspjeh Apolla 11 bile oko 50%. Danas je takav rizik neprihvatljiv. On ovisi o misiji, ali NASA prosječno procjenjuje rizik cca 1:200 za gubitak posade”, kaže Terze.
Komercijalizacija i nova tehnologija
Još jedna razlika je to što se Artemis, za razliku od Apolla, oslanja na privatne tvrtke poput SpaceX-a i Blue Origina.
Terze upozorava da to dugoročno smanjuje troškove, ali kratkoročno znači razvoj novih, još neprovjerenih sustava.
“Prije 50 godina smo preskočili ogradu da pokažemo da možemo. Danas gradimo cestu, most i naselje s druge strane”, kaže.
Zašto Zemlja izgleda kao kugla?
Čest argument na društvenim mrežama je i to da Zemlja na snimkama izgleda savršeno okruglo, iako je u stvarnosti spljoštena na polovima.
Terze objašnjava da je zakrivljenost premala da bi bila vidljiva.
“Promjer na ekvatoru iznosi oko 12.756 km, a od pola do pola oko 12.714 km. Razlika je tek 42 km, odnosno oko 0,3%, što ljudsko oko ne može uočiti. Da bude vidljiva, trebala bi biti barem 1-2%.”
Zašto su snimke loše kvalitete?
Kao dokaz manipulacije često se pogrešno navode problemi s video praćenjem nove misije.
Terze napominje da oni imaju logične razloge.
“Signal s Mjeseca kasni oko 1,3 sekunde u jednom smjeru, a letjelice koriste radio-valove ograničene snage jer moraju štedjeti energiju za važnije sustave poput grijanja i kisika. Osim toga, Deep Space Network, mreža antena zaduženih za praćenje u SAD-u, Španjolskoj i Australiji, opslužuje desetke drugih misija pa očekivano dolazi do zagušenja.
Dodatni problem je činjenica da letjelica Orion mora rotirati zbog zagrijavanja strane izložene Suncu, što otežava precizno usmjeravanje antene. Tu je također i kozmičko zračenje koje može ometati signal.. Osim toga, prioritet imaju telemetrijski podaci koji su vitalni za misiju, a ne visokokvalitetni video.”
Postoje li neovisni dokazi?
Tvrdnja da nema neovisnih potvrda misiji Artemis 2 također ne stoji.
“Artemis 2 prate brojne države, agencije i tisuće amatera. NASA je uključila 34 neovisna sudionika iz 14 zemalja koji prate signal letjelice Orion. U praćenju sudjeluju i EU, Kina, Indija te brojni astronomi i radioamateri. U današnjem svijetu, gdje se signal može pratiti s krova kuće, gotovo je nemoguće lažirati ovakvu misiju a da to netko ne primijeti”, napominje Terze.
Smrtonosno zračenje?
Konačno, nije točna ni teza da posada ne može preživjeti zračenje Van Allenovih pojasa.
“Letjelice kroz njih prolaze brzo, a mjerenja s misije Artemis 1 pokazala su da su doze zračenja unutar sigurnih granica, usporedive s jednim rendgenskim snimanjem prsnog koša”, zaključuje Terze.