Supervulkan koji je nekada tresao Zemlju lagano se ponovo puni, a naučnici konačno vide kako se to dešava.
Naime, naučnici su otkrili da se rezervoar magme povezan sa najvećom vulkanskom erupcijom holocena ponovo puni.
Otkriće, koje su predvodili istraživači sa Univerziteta Kobe koji proučavaju japansku kalderu Kikai, nudi novi uvid u to kako se ponašaju masivni kalderski sistemi poput Jeloustona i Tobe i može poboljšati našu sposobnost da predvidimo buduće aktivnosti.
Neki vulkani eruptiraju izuzetnom snagom, oslobađajući toliko magme da bi mogla da zatrpa Centralni park pod 12 kilometara materijala. Nakon takvih događaja, ono što ostaje je širok, relativno plitak krater poznat kao kaldera. Poznati primjeri uključuju Jeloustoun u Sjedinjenim Državama, Tobu u Indoneziji i uglavnom potopljenu kalderu Kikai u Japanu.
Kikai je posljednji put eruptirao prije 7.300 godina u najmoćnijoj erupciji sadašnje geološke epohe, holocena. Iako naučnici znaju da ovi sistemi mogu ponovo eruptirati, procesi koji dovode do takvih događaja su još uvek slabo shvaćeni.
„Moramo da razumijemo kako se tako velike količine magme mogu akumulirati da bismo razumjeli kako se dešavaju erupcije džinovskih kaldera“, kaže geofizičar sa Univerziteta Kobe, Nobukazu Seama.
Kikaijeva lokacija ispod okeana zapravo olakšava njegovo proučavanje.
Siama objašnjava da im podvodna lokacija omogućava da sprovedu sistematska istraživanja velikih razmjera.
U saradnji sa Japanskom agencijom za nauku i tehnologiju mora i Zemlje (JAMSTEC), tim je koristio nizove vazdušnih topova za generisanje kontrolisanih seizmičkih talasa i seizmometre na dnu okeana da bi pratili kako ti talasi putuju kroz koru. Ovaj pristup im je omogućio da detaljno mapiraju šta se nalazi ispod kaldere.
Nalazi, objavljeni 27. marta u časopisu Communications Earth & Environment, potvrđuju prisustvo značajnog regiona bogatog magmom ispod mjesta drevne erupcije. Istraživači su takođe mogli da utvrde njegovu veličinu i oblik.
“Zbog njegovog obima i lokacije jasno je da je ovo zapravo isti rezervoar magme kao i u prethodnoj erupciji”, kaže Siama.
Međutim, magma koja je trenutno prisutna ne izgleda kao preostali materijal iz prošle erupcije. Naučnici su već primijetili da se nova kupola lave formira u centru kaldere tokom posljednjih 3.900 godina. Hemijska analiza pokazuje da se ovaj noviji materijal razlikuje od onoga što je oslobođeno tokom ranijeg događaja.
“To znači da je magma koja je sada prisutna u rezervoaru magme ispod kupole lave vjerovatno novoubrizgana magma”, sumira Siama.
Ovi nalazi podržavaju širi model koji opisuje kako se rezervoari magme ispod vulkana kaldere vremenom pune.
Predloženi model ponovnog ubrizgavanja magme poklapa se sa dokazima o velikim, plitkim sistemima magme ispod drugih velikih kaldera, uključujući Jeloustoun i Tobu.
Siama napominje da ovaj rad može pomoći naučnicima da bolje razumiju kako se ciklusi snabdevanja magmom razvijaju nakon masivnih erupcija.
“Želimo da usavršimo metode koje su se pokazale tako korisnim u ovoj studiji kako bismo dublje razumeli procese ponovnog ubrizgavanja. Naš krajnji cilj je da bolje pratimo ključne indikatore budućih džinovskih erupcija”, dodaje on.
Ovo istraživanje je finansiralo Ministarstvo prosvete, kulture, sporta, nauke i tehnologije (MEXT) (Treći program za posmatranje i istraživanje opasnosti od zemljotresa i vulkana (Istraživanje smanjenja opasnosti od zemljotresa i vulkana)) i Japansko društvo za promociju nauke (grant 20H00199). Sprovedeno je u saradnji sa istraživačima iz Japanske agencije za nauku i tehnologiju mora i Zemlje (JAMSTEC).