Iransko lansiranje dva balistička projektila prema američko-britanskoj bazi Dijego Garsija, udaljenoj gotovo 4.000 kilometara, uprkos tome što nijedan nije pogodio cilj, otvorilo je nova pitanja o stvarnim dometima i ambicijama Teherana.
Najviše raste zabrinutost da bi ovakvi dometi mogli približiti prijetnju evropskom prostoru.
Podsjetimo, rat između SAD i Izraela s jedne te Irana s druge strane počeo je prije nekoliko sedmica nakon američko-izraelskih napada na iranske vojne i nuklearne ciljeve, na šta je Teheran uzvratio raketnim i napadima dronovima na američke baze i izraelske ciljeve u regionu.
Sukob se od tada proširio na više lokacija na Bliskom istoku, a napadi na udaljene ciljeve, poput baze Dijego Garsija, signaliziraju moguće širenje dometa iranskih projektila. Upravo je ta baza bila meta najnovijeg iranskog napada.
Smještena na izolovanom ostrvu arhipelaga Čagos (Chagos), na britanskoj teritoriji, Dijego Garsija (Diego Garcia) jedna je od dvije baze koje je Ujedinjeno Kraljevstvo u petak ustupilo Sjedinjenim Državama na korišćenje za “specifične odbrambene operacije protiv Irana“, uz Ferford (Fairford) u Engleskoj. Riječ je o strateški ključnoj bazi za SAD, u kojoj su usred Indijskog okeana stacionirane nuklearne podmornice, bombarderi i razarači.
Od ograničenja od 2.000 km do potencijalnih 4.000 km
Iranska operacija predstavlja konačno kršenje prethodno samonametnutog ograničenja dometa raketa od 2.000 kilometara.
Iran je godinama tvrdio da mu veći domet nije potreban jer su ključni protivnici već unutar tog radijusa. Još 2017. godine načelnik Revolucionarne garde (Islamic Revolutionary Guard Corps – IRGC), general-major Mohamad Ali Jafari rekao je za Al Džaziru da Iran nema potrebe da proširuje trenutni domet svojih balističkih raketa od 2.000 kilometara jer one već mogu pogoditi neprijateljske ciljeve u slučaju agresije.
Džefri Luis istaknuti stručnjak za globalnu bezbjednost sa Midlberi koledža, izjavio je kako je Iran razvijao interkontinentalni balistički projektil koji je „preusmjeren u svemirski program“ nakon što je tadašnji vrhovni vođa Ali Hoseini Hamenei 2017. godine „nametnuo ograničenje dometa od 2.000 kilometara“.
“Čekali su da se Hamenei predomisli ili, eto, umre“, rekao je Luis, pa dodao: “Sada je mrtav.”
Da li su evropski ciljevi sada dostupni Iranu?
Vojni analitičar Marinko Ogorec za Index.hr kaže da je očigledno kako Iran još uvijek nije ni blizu iscrpio svoj raketni arsenal.
“Pokušaj gađanja udaljene vojne baze Diego Garcia, gotovo 4.000 kilometara od iranskog teritorija, pokazuje da raspolaže projektilima koji mogu dosegnuti takve ciljeve. Time padaju dosadašnje procjene o dometu od oko 2.000 do 2.500 kilometara. Ako je Iran već uspio lansirati projektile na toj udaljenosti, otvara se realna mogućnost da su i brojni drugi ciljevi unutar njegova dosega. Vjerojatno Iran zasad nema ni jasne ambicije ni konkretne planove za napade na Europu. No realno je da bi, u slučaju eskalacije, mogao dosegnuti određene američke baze na europskom tlu, koje bi se mogle naći među potencijalnim ciljevima. Ostaje otvoreno pitanje postoji li za to politička namjera i u kojoj su mjeri iranske snage doista spremne za takve udare”, rekao je Ogorec.
Kako je Iran uspio povećati domet projektila?
Američki zvaničnici procijenili su da su korišćene rakete vjerovatno iz klase Khorramshahr-4, za koju se ranije navodio znatno manji domet, oko 2.000 kilometara. Međutim, analitičari napominju da domet zavisi i od konfiguracije projektila, uključujući masu bojeve glave, pa u određenim uslovima može biti i veći.
Fabijan Hinc, nezavisni raketni analitičar, rekao je za Wall Street Journal da je Iran možda prilagodio jedan od svojih navodno civilnih svemirskih lansera za vojne svrhe.
Farzin Nadimi, viši saradnik Vašingtonskog instituta, kaže da složenost prerade postojeće bojeve glave ili rakete znači da se Iran vjerovatno pripremao za napad mnogo prije rata.
Džefri Luis, stručnjak za kontrolu naoružanja u Institutu za međunarodne studije Midlberi (Middlebury Institute of International Studies), rekao je da Iran dugo ima tehničke mogućnosti za razvoj projektila srednjeg dometa, ali ga je u tome sprečavala politička nespremnost da ih upotrebi. Ta je granica sada pređena.
“Nema povratka“, rekao je Luis.
“Ovo je jednostavno činjenica: Iran ima IRBM-ove “, rekao je Luis za Wall Street Journal.
IRBM su balistički projektili dometa između oko 3.000 i 5.500 kilometara, što znači da mogu dosegnuti ciljeve duboko u Evropi.
Koliko je Evropa spremna na ovakvu prijetnju
“London, Pariz, Berlin i svaka druga evropska prestonica sada su unutar realnog dometa Irana “, rekao je za The Telegraph brigadni general Ran Kohav , istraživač RUSI-ja i nekadašnji komandant izraelskih vazdušnih i protivraketnih snaga.
Dio analitičara napominje i da države članice NATO posjeduju sisteme balističke raketne odbrane sposobne za presretanje takvih prijetnji.
Martin L. O'Donel , portparol Vrhovne komande savezničkih snaga u Evropi (Supreme Headquarters Allied Powers Europe – SHAPE), smatra da NATO ima sve potrebno za odbranu teritorije i poručuje da Evropljani mogu biti mirni, prenosi The Telegraph.
S druge strane, Tal Inbar, istraživački saradnik Alijanse za zagovaranje raketne odbrane (Missile Defense Advocacy Alliance), upozorava da Evropa raspolaže određenim kapacitetima, ali da oni nisu dovoljni.
Međutim, sama činjenica da je takav scenario postao zamisliv predstavlja prekretnicu, jer Evropa više ne može polaziti od pretpostavke da je izvan dometa.
Trita Parsi, suosnivač Kvinsi instituta (Quincy Institute), smatra da je američka teritorija sigurna od iranskih napada, ali je rekao da ovaj pokušaj “ukazuje na to da bi se druge baze, za koje su SAD smatrale da su izvan iranskog dometa, zapravo mogle naći na udaru“, kao i američki brodovi “koji su se držali na udaljenosti od 3.000 kilometara“, piše CNN
Ogorec: Evropa za napade nije ni približno spremna
Index.hr pitao je stručnjaka da li je Evropa odbrambeno spremna i u kojoj mjeri se uopšte može efikasno braniti od takvih prijetnji.
“Ni približno. Kao što smo mogli vidjeti, velik broj europskih zemalja, uključujući i članice NATO-a, godinama se oslanjao na kolektivnu sigurnost unutar Saveza, zanemarujući vlastita ulaganja u protuzračnu i proturaketnu obranu. Da bi se uspostavio učinkovit i suvremen sustav, potrebna su velika i dugoročna ulaganja u čitav niz različitih komponenti. Od sustava kratkog, srednjeg i dugog dometa, preko radara i senzora, do raketnih presretača.Ključno je da svi ti elementi budu integrirani u jedinstvenu mrežu, u kojoj sustavi međusobno komuniciraju i koordinirano reagiraju, određujući koji se presretači aktiviraju protiv konkretnih prijetnji”, kaže Ogorec.
Govori da primjeri poput Izraela pokazuju da takvi sistemi mogu biti veoma efikasni, ali ni oni nisu neprobojni.
“U slučaju masovnog napada, osobito kombinacijom balističkih projektila, krstarećih raketa i dronova, i najnapredniji sustavi mogu biti preopterećeni, što znači da dio prijetnji gotovo sigurno prolazi”, kaže on.
Dodaje i da su američke baze na Bliskom istoku u više navrata bile izložene napadima i pretrpjele određenu štetu.
“Dio osoblja je evakuiran, dok se ostatak pokušava zaštititi koliko je to moguće u postojećim uvjetima. To dodatno potvrđuje da ne postoji neprobojan sustav obrane. Čak i najmoderniji i najbolje integrirani sustavi mogu biti zagušeni velikim brojem projektila ili kombiniranim napadima dronova i krstarećih raketa, pri čemu dio prijetnji neizbježno prolazi”, kaže Ogorec.
Ističe da ova dva projektila otvaraju niz pitanja.
Da li je riječ o testu i demonstraciji moći, pokušaju da se ispita stvarni domet i preciznost na velikim udaljenostima ili pokazatelju da Iran raspolaže većim kapacitetima nego što se do sada pretpostavljalo, u ovom trenutku ostaje nejasno.
“Što se tiče Europe, nameće se i pitanje motivacije: zašto bi Teheran ulazio u izravan sukob i time dodatno širio krug protivnika, što mu trenutačno vjerojatno nije u interesu”, kaže Ogorec.